2017/08/23

Barakuda

Sphyraena viridensis, žutousta barakuda (foto: M. Brajović)
Riba je ščepala varalicu uz samu stijenu, na moju kontru odgovorila je promjenom pravca. Ono što sam mislio da je barakuda od 70-80 deka transformisalo se u nezaustavljivo pjevanje drila narednih 15 metara. Onda je zastala, pa ponovo jurnula, promijenila pravac, pa opet jurnula...Tu više nije bilo dileme da je došla prava

Piše: Igor PERIĆ

Bio je taj jedan udarac, silovit. Trajalo je nekoliko sekundi i prije nego je i štap počeo da se „puni“ pod teretom ribe, naglo je ostao prazan. Takav ishod pratio je onaj kisjeli osjećaj gubitka kada prepoznate da je krupna riba zagrizla varalicu. Ispostavilo se, na pogrešno mjesto: isfašana leđa voblera, tragovi zuba i štrafte ukazivale su na to da je krupna barakuda imala Duo među zubima. Ali je nepce ostalo van dometa trokuka.
Ni prvi niti posljednji put, ali je sa ranama na vobleru ostao zavodljiv trag koji je tražio makar pokušaj revanša.

Zubi daleko od trokuka
Revanš

Kolega Mladen je kroz nekoliko dana riješio da mi pravi društvo. Trebalo je imati volje pa u uru iza ponoći, bez zapitkivanja, planinariti iza nove i nove stijene, sljedeće i sljedeće uvale. Nisam osjećao težak teren, jer sam bio ufitiljio da me ona barakuda čeka.
Prilično rano smo stigli. Rano u odnosu na tajming praskozorja koje je bilo daleko najmanje tri i po sata. Raspremili smo štapove, zauzeli pozicije. Za početak ribolova nazdravili Veljovom domaćom jabukovačom, koja je deceniju čekala u boci da sazri za otvaranje ribolovnog dana...
Prvi zabačaj i – ništa. Dobro, daleko je svitanje, ima kad. Sljedećih sat pretraživao sam zonu, išao uz obalu, provjeravao niz pozicija. Mladen je za to vrijeme, iako skoro zagrizao za spining,  pokazivao upornost i držao ritam. Narednih sat i po bilježim dva traljava udarca, bez konkretnog zalogaja. Riba se javila na različite varalice. Znači, tu je, ali nije od apetita.
Pipkavo čukanje voblera se događalo dok blijedi mjesec, boje kao iz pjesme, nije uronio u more. Nastupila je teška tmuša, gusti mrak tokom kojeg je nakon svakog paljenja lampe trebalo desetak sekundi za akomodaciju oka, ali i nogu po teškom terenu. Svaki dezorjentisani korak značio bi neplanirano noćno kupanje sa sve spining opremom...
Negdje oko četiri ujutro Mladen prijavljuje ribu, koja, međutim, sekund kasnije pliva sa voblerom kao pirsingom...Ili zubatica ili barakuda koja je dograbila predvez.
Mijenjam poziciju, idem uz obalu i probam sve izgledne lokacije na špicevima stijena.

Fotografije su pale kad se razdanilo - Mladen uporno pretražuje teren

Oštećen predvez

Oko 4.30 polako se javljaju naznake skorog osvita. Narednih pola sata –sat udarni su. Ako se što javi javiće se tada. Dok razmišljam o tajmingu, po navici prelazim vrhovima prstiju niz fluorokarbonski predvez, da provjerim da nije oštećen.
Na pedu od kopče rana na lideru.Nije baš da me veseli, nije kritična, ali me iritira.
Pomisao da ostanem lijen i nastavim da zabacujem sa takvom opremom nespojiva je sa spinerskim stažom. Tu lijenost platio sam godinama unazad jer Marfi, po pravilu, zaigra kada god mu ukažete priliku.
Gubim koji minut dok prevezujem kopču. Tu do izražaja dolazi inicijalna dužina predveza. Ostavim duži, pa ni nekoliko skraćivanja neće smetati da i dalje imam sasvim solidnih metar između konca i kopče.
Ipak, energija mi je na minimumu, stigao me umor od nespavanja, pješačenja, prethodnog napornog dana i vožnje...sve se sastavilo. Uzimam pauzu od par minuta i ne razmišljam o bilo čemu, samo gledam more i upijam naznake „nepravilnosti“ koje registruje periferni vid. Na nekih 20-30 metara od obale primjećujem linije koje su u kontri sa mreškanjem vode. Ili mi se sve to pretvorilo od višečasovnog piljenja i osluškivanja mora.
Dileme nema, udarnički još sat, pa posle ako treba spavaću na stijeni – upošljavam Maro power i Daiwu. Bacio sam par metara dalje od te pozicije koja mi je okupirala pažnju i radim fino cimanje i dajem vobleru nepravilne otklone u stranu. Toliko sam se bio uživio u pokret da mi se čini kako varalica putuje cijelu vječnost. Izgleda sam bacio predaleko, ali ne mijenjam ritam i ne stajem ni u trenutku kada se varalica primiče ispod samog vrha štapa, naspram mene i stijene na kojoj sam usidren u gojzericama.

Mješavina adrenalina, umora i zadovoljstva

Zzz...zzzzzzzzzzzzzzzz

Kad je vobler došao do „kraja piste“ - udarac! Odgovorio sam kontrom.
-Tu si, pomislio sam – kolika go da si, da makar upišem ribu nakon pola noći.
U trenu se onaj udarac pretvorio u polukrug na površini: riba je, zapravo pokupila varalicu uz samu stijenu a na moju kontru odgovorila je promjenom pravca. Ono što sam mislio da je barakuda od 70-80 deka, transformisalo se u nezaustavljivo pjevanje drila narednih 15 metara. Onda je zastala, pa ponovo jurnula, promijenila pravac pa opet jurnula...Tu više nije bilo dileme da je došla prava.
Sa barakudom se nikada ne zna: mnogo je nepoznatih u jednačini koju ispisuju njeni poput sječiva okomiti zubi. Trokuke znaju da je dograbe ispod usta, za škržni poklopac, tijelo, iza glave...
Drilovi i pravilan odgovor ribe na moje zatezanje, odnosno mogućnost da je usmjerim gdje treba kako bih izbjegao da ode u stijene i prepreke u vodi, kazuju mi da je varalica postavljena kako treba a njeni zubi dalje od predveza. U protivnom bi borba davno bila završena.
-Evo je, dobar komad. Pomagaj! – zovem Mladena koji žuri preko stijena. Dok je stigao ona je napravila još nekoliko bjegova čiji intezitet je splašnjavao, a onda je probala sa jurcanjem po vertikali, u plitko. Cilj sam već postigao, glavne nalete amortizovao dok je bila u dubljem, pa sada nije imala snage da me „prevesla“ u plićaku.
Tek sada vidim njenu pojavu dok još vlada zona bez sjenki. Ogromna je. Navodim je u malu valu, gdje su stijene položene uz sami kraj. Mladen već čeka spreman – kada je nalegla u plitak džep, prihvatio je predvez oprezno, da ne izgubi tenziju a trokuka popusti. Riba je bez snage, ali to neće trajati vječno.
Koristim priliku i prolazim sa druge strane, uzimam je ispod škrga i dižem van opasne zone.

Adrenalin

Kada sam je odmakao od vode ukazala se u svoj ljepoti i veličini. Metar i kusur štrafti i zuba koji štrče gotovo duž više od četvrtine tijela.
Tu se završio onaj hladan i školski odrađen posao jer sam vidio da se drži na jedan krak prve trokuke, ali usađen u kraj usta. Vobler, od junačke kuće Bassday, smiješno mali spram njenih ralja. Naglo me hvata blaga vrućina i noge klecaju. Pomiješani adrenalin, umor i zadovoljstvo zbog najdražeg spining trofeja do sada.
Žutousta barakuda bila je plod upornosti i instinkta da isforsiram poziciju na kojoj je prošli put riba odnijela trijumf. Naravno, znanje i uloženi trud ne pomažu bez sreće koja valjda prati uporne i posvećene.


Oprema:
Štap Cormoran Maro power 300, 20-60 gr
Mašinica Daiwa saltiga game type 3500
Upredenica YGK PE 1.5
Predvez Seaguar FXR 0,33mm
Kopča Cormoran
Varalica Bassday logsurf 144