2021/11/29

„Crnilom“ protiv sivila

 

Upis nakon godinu pauze

piše: Igor PERIĆ

Mi to zovemo “Centralna rođendanska proslava“: kad se nas nekoliko „škorpija“, pojačanih prijateljima, okupi u ribolovu ili lignjolovu jednog vikenda u novembru...Kafa za koncentraciju, čaša vina ili domaće rakije za zdravicu, poneka lignja i sipa, i - proslava koja padne obično sredinom mjeseca je ispunjena.

Ekipa nije bila kompletna, neke je od ponte odvojio posao, ali ćemo to ispraviti uz rižoto. Jednom kad se skupimo, samo da ne bude da nam lignje ostanu za mamce čekajući taj miting. Prema posljednjim informacijama biće okupljanje, na otvorenom, sve u skladu sa važećim epidemiološkim mjerama – dvije dužine štapa razmaka, astal vikinški, porcije momačke...

Šalu na stranu, lani u ovo doba samo smo lovili onlajn, jer se zbog policijskog časa ni do mora nije moglo, pa je svako prigao svoju lignju (patagoniku) na svom tiganju, a vino se točilo preko Zoom-a. Takva nam je zbilja: živimo u vrijeme različitih sojeva i nesojluka, pa je ribolov/lignjolov posljednja linija odbrane zdravog razuma i glave na ramenima.

Umjetnička

Da ne „crnjačim“ pandemijskim aspektima, već da se vratim crnilu od sipa i liganja koje razbija opšte sivilo. Prije nego vam dočaram kako je jedan palamar od kalamara te večeri udario na ručno rađenu skosavicu našeg druga i meštra Danila - koji nikako da se fokusira na izradu tih rukotvorina - još jedna kratka digresija. Koja opet ima veze sa glavonošcima i crnilom.


Jupolka u zimskim tonovima 


Neki dan, naime, na kafi priča prijatelj kako je kao klinac išao sa jednim starim slikarom da pendula...Love iz ruke, „radi“ lignja lijepo, kad...jedan primjerak zakačen na Rapalin tonući squid model propisno plasira crnilo po članovima posade. To je toliki utisak ostavilo na umjetnika da mu se javila sjajna ideja - da takav njen mlaz crnila, u realnom vremenu i prostoru, „uhvati“ u ram od platna... I tako ovjekovječi autentični izraz krakatog stvora zbog kojeg se i mi, eto, svake zime mrznemo po bokeških ponti i usput nosimo kante od jupola. Ne da bi slikali, već da ne „šporkamo“ rivu, odnosno ostavljamo tragove.

Nije na ovoj našoj Centralnoj proslavi bilo previše zime. Sredina novembra je još bila blaga, ali smo (valja se, slavi se) ponijeli vina, jabukovače i suhomesnatih „kontrategova“ za maligane, zgrijanih za ovu priliku na, što reče kolega ribolovac, „plin power“ plamenu.


Dio ekipe na okupu

Vinska priča


Mladen prvi dobija povlačenje na eging tehniku. Čuje se kako „pumpa“ i Duško, naš član ekipe koji više lignje ne prepušta slučaju, vadi iz gepeka namjensku volegu (meredov, mrežicu). Kalamar je na ponti i veče je moglo da počne.


Prva koja je završila na ponti


Meštrova sila

U jednom momentu, kada nam se pridružio Miško, koji je stigao iz drugog dijela zaliva, gdje je provjeravao kako stoji situacija sa sipama i lignjama na par ponti, u vodi je bio čitav repertoar boja, varijacija sa i bez olova... Pušći, skosavica, tandema...

Od DTD, Yamashite, Yo-zuri, preko nekih „no name“ varijanti, do ručnih radova.

Nakon što sam izmijenio par skosavica, sjetim se da već par lignjolova (to u mom slučaju ispada duže od godinu) nosim jednu ručno rađenu, koju nikako da probam. Drug Danilo nije bio s nama na ponti, ali kad su njegove rukotvorine tu, onda kao da je „sila sa nama“.

Ide ta srebrna skosavica samostalno, u eging varijanti. Slijedi par zabačaja, dovoljno da provalim kako tone, koliko joj treba. Onda promjena ugla ciljanja i plasiram je malo dalje. Poslije 20 sekundi i nekoliko  skosanja, mašinica počinje da „pjeva“. Dril proklizava u ritmu pumpanja, štap kompenzuje pokušaje bjegova „plovnog objekta“ na mlazni pogon... Sada ćete reći da je to od vina. Nije, ko je lovio krupnu lignju zna kako ona lijepo zna da drila i pumpa, kao da 10 malih „snorkijevaca“ grabi varalicu i pokušava da je „ekranizuje“. Prihvatilica je tu i prva ovogodišnja, „dooobra“ lignja je na slici. Opet zahvaljujući Dušku koji je bio glavni hroničar događaja te večeri.


Meštrove rukotvorine bile im po meraku

Prošlo je sigurno sat nakon prve, kada sam, ovoga puta koristeći tandem skosavice i pušće, dobio drugu, daleko manju. Udarila je na gornju varalicu, tj pušću, „bijelog ubicu“ od DTD, sa dodatkom jedne boje na leđima.


Kod tandem prezentacije na meti je bila gornja varalica


Finiš

Poslije toga, da mi ne bi bilo previše, ja sam se prihvatio plina, tiganja i kuvanja kafe. Za upis dosta ove godine. A ekipa je nastavila da uporno pretražuje teren i na pontu, svi redom, Duško, Mladen i Miško, dopisali su ovaj naš skor sa još ponekom lignjom ili sipom. 

Miško nalazi dobitnu kombinaciju i kad lignje nijesu previše aktivne 


Tu su i sipe


I dodatno škrpočem, kakvog je Mladen izvadio na pušću. I to mu nije prvi put. Škarpun mu je čestitao rođendan, zaigrao i odletio sa pušće nazad u more.

Škarpun htio da proba što to lignje jedu...


Bio je to znak da je vrijeme da se ide preko „sedam gora“ do Podgorice. Nije baš toliko daleko, iako nam se lokalni ribari dive što nam pada na um da zbog par sati lignjolova putujemo po dvije ure. Ali tako je kad je nešto merak, a ekipa prava!

Do sljedećeg čitanja.

Autorsko zagrijavanje 


 

 

 

 

 

 

 

 

2021/04/11

Pozdrav, druže bojanski

 


Miki Maudić


piše: Nenad RADOVIĆ

Kako je odrastati i živjeti uz Bojanu, osjećati je cijelim bićem i stariti uz nju –  znaju oni koji su cijeli svoj vijek posvetili toj rijeci. A sve je manje takvih. Posebno nakon što je, nedavno, zauvijek sa njenih obala otišao Miki Maudić.

Iznenadio me i rastužio nestanak čovjeka s kojim sam na Bojani proveo hiljade noći u nadmudrivanju s levrecima, vrhunskog ribolovca, jednog od prvih ozbiljnih bojanskih varaličara i majstora izrade silikonaca. Otišao je samo 15 dana iza rođenog brata i ribolovca - Mijana. I samo godinu poslije njihovog  brata Dragana. Surova sudbina, a nije tako trebalo, jer su u pitanju ljudi koji nikome nijesu zlo mislili, a ne učinjeli.

Bez pitanja

Teško da mogu da zamislim da ću ovoga ljeta otići na vodu, onako iza ponoći, kad većina ribolovaca odustane, a da iz mraka ne začujem poznato : „E, Neno?“ Pitanja koje je značilo mnogo toga, a najprije da smo sami na vodi i da možemo, kada sve utihne, opušteno da kažemo što ima. Zastanem, podnesem mu izvještaj o prethodnim noćima (ako se nijesmo vidjeli), a onda o trenutnom ulovu: gdje, što, kako. Kad završim, od Mikija sam dobijao uzvratne informacije. Krili smo se u tamnim noćima, jer su Bojanu, pored ljudi koji su bili njena djeca, odavno počeli da pohode i oni koji to nijesu bili, niti im je bio cilj da ikada to postanu. Sa takvima nijesmo željeli imati ništa. Išli smo iza ponoći i krili se po mračnim mjestima, da bi bar malo živjeli nekadašnju Bojanu.

A davno je počelo. Sretosmo se na Bojani 1980. godine. Štapovi od stakloplastike, po jedna „rapala“ i čekanje da svane na ušću. Neizbježno drhtanje od jutarnje svježine i adrenalina koji nas je nepovratno vezao i stalno vraćao Bojani. Sviće, voda pršti od marida, a glave levreka se sudaraju u pokušaju da prvi stignu do naših „rapala“. Navijali smo jedni za druge, vadili varalicu iz vode kad bi nekome udario veliki komad, da slučajno ne zasmetamo. A nije nam bio problem. Malo nas bješe, a ribe mnogo. Marko sa sinovima Mikijem i Mijanom, Nuno sa sinom Mirsom, otac i ja. Sem kad bi došao Nebojša iz Beograda. I godinama je to tako bilo. Bojana je bila divlja, a pitoma. Hranila je svoju djecu, a uzimala zdravlje. I svi smo to znali, ali nijesmo znali ni mogli da prestanemo da uzimamo od nje i da joj se dajemo u potpunosti. Bar neki od nas. Miki pogotovo.

Sve smo kraj nje imali. Obilje najkvalitetnije ribe i divljači, hranili se kao što se ne hrane ni carevi: levreci, šojze, rumbači, lice i jegulje tik izvađene iz čiste Bojane. A birali smo i divljač. Hljeb je pekao Miki, i priganice... A tek  ljeta su bila divna. Turisti sa svih meridijana hrlili su na Adu, mi uživali u njihovom društvu i mogućnosti da nešto zaradimo radeći ono što smo najviše voljeli.

Na žalost, ubrzo su došla neka ružna vremena, pa je Bojana skoro ubijena ljudskim zločinjenjem. Dogodila se navala krivolovaca, dinamitaša, grabež bez milosti i promišljanja da je rijeka tu prije nas, a biće i za neke generacije koje slijede. Nisam to mogao gledati, pa sam nekih sedam godina odbijao da odem na nju. Teško mi je bilo gledati crnu površinu rijeke, koju smo nekad pili, po kojoj pluta ubijena riba.

Bojana na mjestu gdje se račva kod Ade


Riječi prekora

Kada se nakon tog mraka stanje unekoliko popravilo, vratio sam se ponovo rijeci. I sretnem Mikija, koji je nije napuštao ni u tom najtežem vremenu. Kao da ga sad čujem kako mi je rekao: „Sram te bilo“! Prekorio me što nisam bio tu kad je našoj Bojani bilo najteže.

Ovog proljeća opet ubijaju našu Bojanu. Ubijaju je zlotvori, ali i oni koji bi trebalo da je zaštite. Uzalud im sve, opet će se ona izdići kao Feniks. Biće tu i za mog Bojana. Ali više Miki neće biti tu da svjedoči. Otišao je bojanski šerif i ne mogu mu vratiti za ono „sram te bilo“. A volio bih.

Pozdrav, druže bojanski...

 

  


 


2020/10/24

(Ne)naplaćeni dug

 

Idealno vrijeme za spining 


 

piše: Dragan MAROVIĆ

Svaki ribolovac ima neku poziciju koja mu je ostala dužna. Izgubljena riba na tom mjestu se pamti kao težak šamar koji dugo bridi.

Tako i ja poznajem svaki kamen barskog lukobrana, i onaj koji se opasno ljulja i onaj na kome se može sjesti kao u najudobnijoj fotelji i zapeti štap. A opet ga ne volim, veliki mi je dužnik - sve zbog jednog oktobarskog dana od prije mnogo godina.

Suvi jugo, niski oblaci, talasi dosta preko metra visine, ali dugi, spori i elegantni. Skoro da nema pjene. Sve je kao usporeni snimak. Najljepši dan za ribolov što se može zamisliti. Bacao sam varalicu sa sredine lukobrana, desno od njegovog „lakta“. Od svega se najbolje sjećam momenta kad je prestala prepoznatljiva vibracija „Ružnog pačeta“, tek izašle devetke. Čak ni zvuk drilovanja malog crvenog Silstara EX30 ne mogu da čujem u svojoj glavi, samo se sjećam brzine okretanja špulne. Tu ribu sam imao nepunih dvadeset sekundi. Nijesu izdržale trokuke...

***

Svaka južina me od tada tjera da kopam po priboru, a pošto od posla ne mogu da idem na more kad ja hoću, nego kad me „puste“, onda makar prevrćem varalice i oštrim trokuke.

Prošle nedjelje se sve potrefilo, i slobodan dan i mutljaga (kako primorci od milošte zovu zamućeno more).

Pratim plimu i oseku na aplikaciji, od 15 sati raste voda. Pravi momenat da se proba malo spininga. Slažem dvadesetak varalica u kutiju, pa sve zajedno u malu torbu. Nikad nijesam znao zašto to radim, kad uvijek završim da bacam samo jednu ili dvije.

Stižem do samog korijena lukobrana, kod nekadašnje hladnjače „Rozafa“. More je baš mutno, jer su se, zbog obilnih kiša, prethodnih dana dvije gradske riječice izlile i napravile haos po gradu i na obali. Nema velikih talasa, popodnevno sunce se reflektuje u moru i uzalud je šešir na glavi  - sagore se.

Probaću prvo mekom plastikom, stavljam Sakurinu imitaciju Fiiishovog Black minnowa. Lijepo radi, daleko se baca, ali me ne ubjeđuje. Vibracija je fina, volio bih nešto malo jače da trese. Poslije desetak minuta je mijenjam sa MaxRapom 11 FS.

Nakon svakog zabacaja se pomjerim par metara, prema vrhu lukobrana, pazeći da ne gazim na zelene krše (prva lekcija koju naučiš u morskom ribolovu – ne gazi na zeleno kamenje). Zanimljivo, voda je promjenljivo mutna – u samo nekoliko metara je kao dojč kafa, a odmah zatim se malo razbistri da mogu da nazrem varalicu ispod sebe.

Umorio sam se koliko mlatim štapom, ali se i primičem se vrhu lukobrana. Napokon udarac, i to ispod samih nogu. Jaki, skoro ludački, dril mi odmah rastura nadu da je levrek. Opet, makar se dobro bori. Poslije još dva bijega, pumpanjem, skoro rutinski je podižem na površinu. Vidio sam pruge – palamida! Spuštam se do nivoa mora, podižem štap, a ona počinje da pravi krugove. Na pola je pogona, samo joj je rep u vodi. Ocjenjujem da je dobro zakačena, za srednju trokuku, omotavam najlon oko ruke i brzo je prebacujem na najbliži ravni kamen.


Poznate štrafte, palamida (Sarda sarda)



Ima preko kilo, biće odličan ručak. Kao i sa ostalom plavom ribom odmah joj presjecam škrge nožem, i naglavačke je držim u vodi par minuta. Kad se raskrvavi biće mnogo boljeg ukusa.

Vremena da zabacujem imam još, iako se smrkava. Na samoj ponti probam sa površinskom Hunthouse iglicom, ali zalud. Dobro je i ovoliko. Probaću ću sjutra ujutro ponovo.

***

To „sjutra ujutro“ se pretvorilo u preksjutra ujutro, uz potpuno drugačije uslove ribolova. Na poziciju dolazim prije svitanja. Bonaca, a voda prebistra. I što je „najljepše“ lukobran je sa svih strana okovan mrežama. Bukvalno, kaluma do obale i pravo prema dubini, od dna do površine. Čim počne skakavica jesenka, na moru je minsko polje od mreža.

Mislim se, mogu se oprostiti od ribolova danas. Kad sam se već probudio rano bolje da odradim tu formalnost, pa na burek. Daj makar da ulovim nekog većeg kanjca, recimo na džig. Prebiram po kutijici, tražeći neki heavy metal, ali mi za oko zapade Duelov Hardcore Minnow 110F u dekoru HGSN, vobler koji mi je donio mnogo ribe na penduli. Bolje njega da stavim, znam da se daleko baca i ima neko fino, usko, teturanje.

Zamahnem štapom, i zbilja leti daleko, sudeći po bojama strune oko 50 metara. Voda je „rakija“ bistra, i lijepo vidim smeđu sjenku koja iz dubine guta pola varalice i vuče je naniže. Kontra nije ni potrebna, riba malo divlja, ali nije velika da bi izdrilovala. Pokušava da se zabije između stijena i umalo joj to i uspjeva. Podcijenio sam je, iako nije kapitalac. Na silu je čupam i podižem van vode. Krnja aleksandrina od otprilike pola kilograma. 



Aleksandrina napala Duel hard core minnow 110F


C&R, naravno 


Pa, jeste, tražio sam većeg kanjca... Malo fotkanja i onako našepurenu i ljutitu je puštam nazad u more. Nikad mi nije bilo jasno kako tako brze nestane između kamenja kad se dohvati vode.

Bukvalno prvi zabačaj i riba, bolje ne može. Opet gledam one mreže, bolje da stavljam džig. Nalazim neki od 40 grama, mislim da je Drag metal, nemam više kutiju od njega. Koliko on tek leti, brojim promjene boja na špulni - skoro 90 metara. Puštam ga takne dno pa malo namotavam uz cimanje, pa opet na dno...


"Namirisala" džig 


Poslije dvadesetak zabacaja još jedan udarac, još jedna aleksandrina. Trokuka je ubola u nos. Bacam je brzo nazad u vodu. Nešto se dešava i to je dobro.

Prošao sam cio teren, zabacujem na samoj ponti lukobrana. Op, lijepo savijanje štapa, po načinu borbe odmah mi je jasno da je još jedna krnjica. Jeste, i to kopija one prve, pola kila poganluka. Pažljivo je skidam sa udica, malo je poderala usta, ali preživjeće.


Preživjela i treća


Izgleda da postoji brojna populacija ove riblje vrste na tom potezu. Sa druge strane, ne pamtim da je neko u Baru ulovio veći primjerak, pa se bojim da ih ribari, da budem još precizniji - sportski ribolovci i ronioci, potamane prije nego li dođu do zrele dobi.

A lukobran mi je i dalje dužan ribu, i to kakvu. A kamata raste li raste...

 

Pribor:

Štap: Penn Overseas PRO SW spin 272 /20-50gr

Mašinica: Daiwa Advantage 3500

struna: SeaKnight W8 od 20 libri

predvez: fluorokarbon Tubertini Trabucco T-FORCE 0,28 mm

 

2019/07/12

Krunaš (Dentex gibbosus)


Svitanje je punilo kadar

Iako sam se  spremio samo za inhaliranje slanim zrakom, da uradim koju fotku svitanja i da se prije nego upeče „munja nebeska“, što bi rekli mi Podgoričani, „dovatim debeloga lada“, ribe, ka za inat, nijesu drijemale tog jutra

piše: Igor PERIĆ
Ovaj tekst nije bio planiran da “ugleda svjetlo dana” ali sam obećao Saši. Fino je rekao: „ajde lijepo sjedni i napiši“, nakon što je danima sumnjao da sam išao u neki ribolov, jer sam navodno viđen dok sam pristajao u porat, na pjenu od mora...
Zalud sam se, preventivno, pravdao da je to bio odlazak na kupanje i usput spuštanje bulentina za kantore, a kasnije pokušavao da odgodim slanje slika do jeseni...Nije Saša bilo ko, ipak. Uz to, odavno je ljut zbog mog škrtog opisa pozicija. Ali i zbog činjenice da kad god smo zajedno išli u ribolov, kako je to opisao jedan naš prijatelj, sreli bi se dva puta, i to na parkingu, u dolasku i odlasku... Jer, pravi ribolov, posvećena je potraga za predatorima i ne trpi žamor, graju, nazdravljanje limenkama piva (ne, to je za roštilj, štimung i lov na čekanje...) To sam često pokušao da mu objasnim, ali on ipak misli da sam težina od čovjeka. Pa, onda nevoljno moram napisati koje slovo, da ne ispadne da je Sale baš skroz u pravu.

Jutro
Uglavnom, bio je to fantastičan ribolovni dan, ali možda nije bio za priču, jer se davno izgubio bonton na vodi. Sada kad bacite varalicu sa pustog rta (kakvih je sve manje na obali a da nisu prodati ili ograđeni) i ulovite jednu barakudu, odmah dođu da vam bacaju „na glavu“. Nema onog: „jutro kolega“, pa iako vam nije svejedno produžite 200 metara dalje...Ali, poštujete privatnost i činjenicu da je neko ustao ranije.
E, tako vam je i na pučini. Odnosno nije. Jer, čim barka stane 10 minuta, eto i druge koja stiže. Da vam se jave, samo...
Zato smo, nakon što se zgusnuo raspored plovila na horizontu, tog jutra spremni na „piši propalo“ otišli na poziciju za koju kolega kaže da je javno dobro: olupina poznata većini ribolovaca, ali su mnogi u posljednje vrijeme zauzeti pokušajima da dođu do tuđih mikrolokacija. Jer, uvijek je slađe komšijino grožđe i „brojevi“.
Sad malo da premotam film. Bio je to još jedan leteći start i dogovaranje ribolova u 11 uveče. Spavanju nije bilo mjesta, a ni prilike. Trebalo je probrati varalice, spremiti opremu, premotati konac sa čekrka na stari Spinfisher jer moj omiljeni komplet za slow jigging nisam mogao da koristim zbog problema sa laktom...


Oldtimer: Penn Spinfisher 7500SS


Dakle, spining oprema, vremešni 7500SS uparen sa mnogo puta provjerenim Shimano Terez štapom u varijanti za preporučeni konac od 30-65 lbs bio je alatka za dubine do 70 metara. Upredenica YGK Pe 2.5, četvoronitna, predvez Daiwa Prorex 0,50, kopča sa virblom VMC i paleta džigova, od sporih Stormova i Sea flor control, preko raznih inchiku i kabura varki.

Bez očekivanja
Malo su me u zadnje vrijeme načepili život i obaveze, pa je moj posljednji izlazak na vodu bio jako davno, lani čak. Dugo odvikavanje od ribolova bilo je zavladalo pa sam se spremio samo za inhaliranje slanim zrakom, da uradim koju fotku svitanja i da se prije nego upeče „munja nebeska“, što bi rekli mi Podgoričani, „dovatim debeloga lada“. Ali, ribe, ka za inat, nijesu drijemale tog jutra.
Prvo spuštanje u cik zore nakon fantastičnih „markatura“ na ekranu donijelo je lijepu okrunjenu roze ljepoticu kod kolege. Nismo htjeli da dižemo tenzije, pa je veliki podmetač, meredov, špurtil...kako ga ko zvao, poslužio za meko slijetanje na palubu broda. Najmanje pet-šest kila nevjerovatnih nijansi.

Krunašica za upis...

Brzopotezni snimak i idemo dalje.
Dobar udarac, ponovo pjeva Shimano kod kolege a njegov inchiku štap vrhom dira vodu. Prelijepa slika dok beskonačna bonaca miri nebo i more, razliva horizont i briše njegovu prepoznatljivu granicu.
Riba, međutim, pobjeđuje.
Ja mijenjam sabiki koji sam bio pripremio za jato skuša, reklo bi se, koje su pravile „oblak“ nedaleko od boka broda koji leži na pijesku pod nama.
Stavljam oprobanu formu no name jiga rađenog po uzoru na Shimano botom ship. Naravno uz sitne prepravke u pogledu silikonskih hobotnica, asist udica.


Džig odlazi u potragu za zubima


Polako pleše varka, dok stari Spinfisher kuje i razbija mir. Taj nostalgični ton lagano je nestao sa pojavom nepovratnih ležajeva i super stopera novije generacije...Nije baš tipična džiging makina, ali fercera. Dok tako tonem u ritam, penn svira svoj bluz, inchiku pleše a terez fino čita da nešto grize pipke. Kontra ne daje rezultat. Puštam gdje sam stao da ode do dna, da bih opet ispratio tih desetak metara, ali ovoga puta varalica tek što je krenula kači za nečije nepce.
Nema otpora, tek opterećenje.
Dodajem kolegi da bi moglo biti nešto interesantno, a ima veze sa nebesima čija se granica sa morem toga jutra nikako nije razaznavala.
Desetak metara ispod površine razaznajem poznatu siluetu ribe Svetog Petra. Šanpjer, iliti kovač je bio na palubi. Vaga je kasnije pokazala da nema više od 1,3 kila, ali za džig lijep primjerak.


Šanpjer, kovač (Zeus faber)

Finiš
Meni je dan bio ispunjen. Ali to nije značilo da sam odložio štap.Nastavljam istim alatom ali, osim jednog otpadanja, bez rezultata. 

Slow, slow

Onda ide spori džig u vodu, ni on ne daje promjenu.
Vraćam se inchikuu. Provjeravam dril, štelujem ga da ne bi bilo iznenađenja i kontra otišla u prazno. Varalica gubi ritam prije nego je dosegla dno, konac se olabavio što je znak da je riba pokupila u propadanju. Kontra i – ništa. Opet puštam do dna i krećem a vrh radi. Refleksno prikucavam, pa i drugi put i onda kreće pjesma. Nakon pjesme, kreće i druga strofa, riba nastavlja da izvlači. Nije preblizu brodu, pa dozvoljavam da zlatna špula kroz prste ide kontra skazaljkama na satu. A ribu je trebalo ispoštovati, jer ipak nije komplet od pendule, a sa druge strane zubonja, po ponašanju reklo bi se - kapitalac.
Nekih sedam osam minuta istinskog meračenja, možda i duže, ne sjećam se, jer sam bio fokusiran na to da lijepo usmjeravam glavu zubonje, amortizujem njegove bjegove koji su trajali sve dok negdje nije stigao na pola visine, ili dubine, kako hoćete.
Na deset metara je isplivao, zacrnio se po leđima i glavi, krvgan samo takav. 
Reprezentativni krunaš (10,3 kg) sa strateški raspoređenim udicama u uglu usta i ispod glave obojio je to jutro tonovima van svih očekivanja.

Lijep primjerak zubaca krunaša (Dentex gibbosus)


Što se mene tiče, tu je bilo vrijeme za predah. Lijepi krunaš bio je kruna doga dana i najveći koji je dograbio udice u mojem dosadašnjem lutanju morem.
Ispunio sam lijepu stavku morskog dnevnika, a ovom pričom i obećanje.

P.S.
Sale, pozicija je G6, onamo lijevo. A Sale zna gdje je to, samo treba malo više da vjeruje svom osjećaju.





2019/03/12

Karika strunu čuva



Vođica strune, karika ili provodnik (kako je god zvali) sastavljena je od dva glavna dijela: tijela i unutrašnjeg prstena koji je u kontaktu sa strunama. I tijelo i unutrašnji prsten mogu biti od različitih materijala i zavisno od kombinacije tih materijala možemo govoriti o različitim vrstama, cijenama, odnosno kvalitetu karika

Piše: Damir PEPIĆ
Poznato je da je ribolovni štap sastavljen od raznih djelova: blanka, haltera (držača mašinice), kape i karika (provodnika).
Svi ovi djelovi odradiće posao iako nijesu vrhunske klase, ali ukoliko zataji ključni segment onda imamo problem – to su karike, vodilice ili provodnici (kako ih god zvali) kroz koje prolazi struna. Značaj njihovog kvaliteta na konačan ishod ribolovne borbe uvećava se ako lovimo na moru i koristimo upredene strune.
Ukratko ću napisati od kojih se materijala izrađuju karike i prikazati koje su to mane modela niže klase kada se koristi upredenica. To je ona situacija u kojoj ribolovac proklinje proizvođača upredenice, a zapravo karike na štapu nijesu predviđene za ribolov upredenim strunama…

Ram
Karika je sastavljena od dva glavna dijela: tijela i unutrašnjeg prstena koji je u kontaktu sa strunama. I tijelo i unutrašnji prsten mogu biti od različitih materijala i zavisno od kombinacije tih materijala možemo govoriti o različitim vrstama, cijenama, odnosno kvalitetu karika.
Karika za krupnu divljač
Tijelo karike ili ram može biti od čelika, nerđajućeg čelika, titanijuma i karbona.
Kod karika niže klase tijelo je napravljeno od standardnog čelika koji je zatim zaštićen posebnim lakovima i djelimično je otporan na slanu vodu. Vremenom zaštitni lak se skine i one počnu da rđaju u slanim uslovima. Dodatna mana ovog vrsta tijela ili rama karika je njihova velika težina.Kod karika srednje klase tijelo je napravljeno od nerđajućeg čelika, koji je veoma jak, otporan na slanu vodu, ali ne i naslage soli, tako da ih treba isprati slatkom vodom ukoliko pecate na moru. Mana im je isto velika težina, što onda utiče na ukupnu težinu i balans štapa.
Tijela karika više klase uglavnom su pravljena od titanijuma, a neke od karbona. Odlikuje ih velika otpornost na koroziju, jačina a najveća prednost je što su lagane.

Prsten
Unutrašnji pstenovi mogu se praviti od raznih materijala, čelika, keramika...
Najčešće se proizvode od raznih vrsta keramika: aluminijum oksida, alkonita (ojačani aluminijum oksid), cirkonijum karbida, silicijum karbida(SIC), torzita ...
Ovi materijali su različite tvrdoće, oblika, glatkoće i samim tim nijesu sve pogodne za upredene strune.
Kod karika nižeg ranka, unutrašnji prsten je napravljen od čelika ili keramike manje tvrdoće, najčešće aluminijum oksida. Takve karike odlikuje niska cijena, a mana im je sto su teške, lošeg su oblika, proizvode veću toplotu usred trenja, pa i najlon kod većeg opterećenja se grije i strada (vidi link):


Nisu dobre za upredene strune, jer poslije nekog vremena gube gornji, glatki sloj, pojave se pore, a upredenica lako pravi kanal u keramici, pa i sama upredenica brzo strada.

Metalna vršna karika sa kanalima od strune

Aluminijum oksid sa oštećenjem

Aluminijum oksid, pogled na površinu prstena 

Alkonitna keramika

Karike srednje klase posjeduju kvalitetnije keramičke prstenove kao što su alkonit i cirkonijum koje odlikuje bolja tvrdoća, oblik i finija površina. Pogodne su za upredene strune, a naravno i najlon duže traje. 


SIC (lijevo) i Aluminijum oksid (desno)

Mana im je težina. Pristupačne su cijene. Računa se da su upravo alkonitne karike granica ispod koje ne treba ići ako ciljano lovite na moru, pogotovo upredenicom.
Kod karika više klase unutrašnji prsten je napravljen od silicijum karbida (SIC), torzita ili rubina. Te materijale odlikuje velika tvrdoća, glatke su površine, trajne i  prije svega veoma lagane... Mana im je visoka cijena.

Nije svejedno
Kod nas ćete često čuti kako nema preko SIC karike. Kao što smo vidjeli ima materijala boljih i lošijih, a pritom treba napomenuti da nije svaka SIC karika dobra, odnosno ne mora da bude da je proizvedena na kvalitetan način. Lošije SIC karike, neprovjerenih proizvođača znaju biti nekvalitetne taman kao da imate keramiku niže klase.
Zato je garancija kupovati štapove koji na sebi imaju karike renomiranih proizvođača, koji garantuju kvalitet te vrste keramike.
I dodatni podatak: isti blank, dakle isti štap može koštati I tri puta skuplje ukoliko na sebi ima vrhunske karike u odnosnu na osnovu verziju.

Izbor karika utiče na konačan ishod ribolova 

2019/01/22

Little tunny – „torpedo” na tačke


Autor članka sa malim lucom

piše: Igor PERIĆ

Za nas naopake” kojima je odlazak u ribolov način da aktivno boravimo na slanom vazduhu i usput uživamo u svakom zabačaju i drilu, prilagođavanje opreme situacijama na vodi način je da ugođaj bude kompletan.

Video koji emitujemo u prilogu ovih par rečenica primjer je kako i mali, borbeni torpedo” tancuje  po drilu kompleta namijenjenog širunima i skušama.
Pogađate, kada se pomene torpedo pa još na tačke, riječ je o maloj tuni, lucu (Euthynnus alletteratus) najčešćoj vrsti tunida koja naseljava Jadran. Preko Atlantika ga zovu false albacore, ili jednostavno albie... Iako se kvalitetom mesa ne da mjeriti sa bluefin tunom i albakorom, luc (ponegdje ćete čut naziv trupac, iako nijesu iste vrste u pitanju) jedna je od najatraktivnijih sportskih plavih riba našeg mora, uz nezaobilaznu palamidu, naravno. Prosječni primjerci teže oko 1-2 kg, ali naraste i preko petnaest. Krupniji primjerci su posebna klasa, naročito ako se koristi adekvatna oprema. Prelagani kompleti će za krupne luceve zamaranje pretvoriti u fizički posao, a prejaka oprema svesti fajt na zagrijavanje za bluefina. Dakle, treba naći sredinu.

Komplet / Rarenium kao omiljena igračka

Na snimku je zapravo, riječ je o ciljanom izboru opreme, kako bi adrenalin bio dignut za koji stepen u uslovima kada je mali luc prisutan na poziciji. Makina, ujedno, ima dovoljno rezerve konca a muskulatura koja drži “kičmeni stub” Spro štapa dovoljno snage da izdrži i nešto jače primjerke, samo što bi borba trajala malo duže.
Uglavnom, komplet je pružio pravi merak tokom ribolova na Neretevi, kako sa brancinima na tonuće zare i plitkoroneće hibride između walk the dog i voblera, tako i u lijepim drilovima malih, srčanih tunića.
Pored prikazane opreme, tu se vide i neke tajne ribolova, poput takozvanog “cheese” efekta u manevrisanju i umaranju ribe J
Uživajte i bistro!



Oprema:
Spro Insync 802, 7-22 grama
Shimano rarenium 4000FA
Power pro 8 libri
Daiwa Prorex 0,26mm
Tasmanian devil, mackerel 13 gr

2018/11/20

Lice sa ušća Neretve

Autor teksta sa ulovljenom licom


Kontrola ribe je otežana, glava joj je slobodna, otpor struje jak. Ipak, nakon šest-sedam minuta javlja se na desetak metara od barke. Udice su iza glave, obje trokuke drže i, u završnici, kad je već stigla do motora, kolege je prihvataju i ubacuju u plovilo. Sad su već dva repa na pajolama...


piše: Igor PERIĆ

Da bi ulovili ribu ključna stvar je da ribe ima. Neretva i njeno ušće su u tom pogledu jedna od posljednjih velikih oaza na Jadranu, mjesto gdje je priroda u zagrljaju rijeke i mora napravila raskoš.


Lokalni ribarski čamac na delti Neretve

Pogled na dolinu Neretve i ušće koje se nazire u daljini 

Duž delte Neretve i čovjek je tokom minulih decenija uticao da nastanu brojne pozicije, uvale, kanali, sprudovi, jednom riječju lokacije na kojima možete u nepunih kilometar ganjati luceve, nadmudrivati se s brancinima ili tražiti aktivnost lica koje progone plijen da sve pršti i leti unaokolo od čega, na koncu, i nezaobilazni galebovi imaju svoj ćar.
E, sad, otkud Neretva u ovoj priči. Od svih ribolova, bilo da je to traženje pastrmke na gorskim rijekama, ili lov modrih careva na jadranskim brakovima, godinama već su se najbolje pokazale ne previše planirane ribolovne avanture: kad se poklope kockice, ukaže slobodno vrijeme, a štapovi su vazda pripravni...i fino kažete – odoh!

Ekipa
Tako je početkom novembra dio ekipe Lures Way, na poziv spinera sa Neretve Mira Jovice odlučio da posjeti Ploče i upozna se sa ribolovom na tom dijelu Jadrana.
On i Antonio Barbir - uz nezaobilaznog domaćina Ivana koji je kulinarskim umijećem i na poseban način dopunio izuzetno dvodnevno druženje - svojim su pristupom i nesebičnim nastojanjem da nam omoguće makar dio onoga što to ribolovno područje nudi, našu posjetu učinili nezaboravnom.
Oba dana na vodi bili su prilika za sticanje novih iskustava, proučavanje terena, testiranje nekih novih ili zaboravljenih varalica, ali je prvi izlazak tek bio nešto posebno: iako je u startu bilo malih problema sa motorom, što je uticalo na kašnjenje na jutarnju poziciju, kasnije se sve to složilo do te mjere da smo lovili i luceve, sa njih pogodili uru od brancina, a „u međuvremenu“ ispoštovali cugove u hranjenju i nalete jata lica od kojih su dvije, nakon površinske prezentacije varalica, završile u barci. Još par komada dobro je promrdalo diskove na kočnicama, ali nijesu sve željele ostati u priči i na fotografijama. Što je prirodno kada su lice u pitanju, specifične u fajtu, napadu na varalice, a tako i po realizaciji.


Miro Jovica privlači licu

...Lijepa riba već je na površini...

...a onda i u kadru

Prvu je znalački isprovocirao Miro na njegov Sakura komplet, štap Shukan, 60 grama i makinu Alpax SW.  Vidjelo se da je taj alat u njegovim rukama odradio dobrih lica. Riba je reagovala na Savage gear površinac, Sandeel surf walker, „školski“ zagrizla, tako da je Miro adekvatno odgovorio i vrlo brzo kraljicu brzine doveo u ler stanje, na vazduh. Slijedilo je kačenje gripom i lijepa lica je bila pred nama budeći nadu da će još neka pronaći naše udice.
Iako je, posmatrano sa strane, posao odradio gotovo rutinski, domaćin ribolova ističe da mu to ne umanjuje draž nadmudrivanja sa ovim fantastičnim predatorima. Svaka je iznova izazov, i zato je svaki odlazak i ulov ispunjen adrenalinom. Bez tog osjećaja, kaže, ribolov ne bi bio to što jeste, već bi se pretvorio u mehaniku. Koje, srećom nema. Ima vještine, umijeća, ali ne i „svejednoće“.

Repriza
Kad je ta prva napala, a prisustvo lica bilo evidentno, trebalo joj je ugoditi varku i još koju dovesti u kadar.
Dok prebiram po kutiji i vrtim od voblera do iglica, kolega Antonio dodaje jedan od aduta koji je njemu u nekoliko navrata dala lijepe ulove.
Forsiram, dakle, taj Savage gear surf walker, i u situaciji kada je more blizu nas prokuvalo dobijam udarce. Ali ne i realizaciju. Nastavljam dalje. Nakon pola sata onaj dugo očekivani momenat: varalica brzo bježi po površini; iza nje se javlja „brijeg“ iz mora. Pauza je u tom trenutku neizostavna. To sugeriše i ekipa dok svi verglamo punom parom, jer je jato u hranjenju iza krme.
Nakon kratke pauze krećem ponovo sa provokativnom brzom vožnjom, aktiviram Maro power to što mogu i slijedi zatezanje. Odgovaram kontrom, riba je tu. Dodajem još jednom da trokuke legnu u tvrdo.
Saltiga se oglašava, riba je na udici! Onda kreće nepravilan bijeg, teška kontrola koja ukazuje na to da riba ima ili 20 kila, ili je zakačena van usta. Odlazi uz struju i prelazi na drugu stranu. Slijedi uspješno eskiviranje konopa od sidra i prava borba može da počne.

Prva sa Neretve i za LW ekipu


Kontrola otežana, glava joj je slobodna, otpor struje jak. Ipak, nakon šest-sedam minuta javlja se na desetak metara od barke. Udice su iza glave, obje trokuke drže i u završnici, kad je već stigla do motora, kolege je prihvataju i ubacuju u plovilo. Sad su već dva repa na pajolama.
Antonio - čiji je prvi ozbiljan spining ulov bila upravo lica kada je po nagovoru Mirovom prije nekoliko godina odlučio da se posveti ovoj vrsti ribolova – i toga dana je u par navrata na štapu imao lijepe komade. Nijesu ostale do kraja, ali i to je sastavni dio ribolova, naročito u ribolovu lice koja poput munje napada plijen pa se često kači van usta, ili udice ne sjednu gdje treba, odbiju se o njeno tvrdo nepce i slično...

Mr. Sea bass
Iako ga tog dana nije išlo s licama, Antonio je uzvratio brancinima. Dok smo mi ulovili po nekoliko primjeraka, on je kao na traci prvo u par naleta ovjerio Mr. Joa, a potom ih dobijao na vobler i silikon.
Doktor za brancine, Antonio Barbir


Potvrdio je da ima ruku za brancina, do te mjere da smo u jednom momentu mi ostali statirali a on ovjeravao razne modele varki. 

Miško Leković je ovjerio svoje adute od Ilexa

I ovaj Tiemco, poklon od prijatelja, bio je po meraku brancina 


Pridružio mu se i Miško koji je uposlio svoje dobitne tonuće zare koje su mu donijele nekoliko brancina. Njih dvojica su slagali brankose, a par komada priveli smo Miro i ja.
Onda smo na horizontu vidjeli lom koji prave lice i opet se usmjerili na taj vid ribolova. Do kraja ribolova nije bilo novih fajtova, ali je vizuelni utisak ispunio očekivanja.
Ništa manje egzotičan bio je prvi dio dana, koji je nekako pao u drugi plan zbog brancina i lica. A zapravo, ništa manje atraktivan, a dovoljan da ispuni dan. Bilo je to ganjanje malih tuna, luceva laganom opremom budući da su u điru bili primjerci oko kilograma.

Ante u epizodi "Little tunny madness"



Po Mirovim riječim jedna od najfotogeničnijih riba u Jadranu 


Kolega Miško sa lucom upecanim na Duo Ryuki


Pokazalo se to narednog dana kada su izostali brancini, lice nijesu uzimale, ali su zato lucevi napadali male DTD jigove, neke no name kineske, potom Duo slim i slow verzije, tasmanijske đavole, Ryuki, ali i Savage gear prey.
Bila je posebna pjesma slušati drilove kada te nevjerovatne ribe, kao uključene na struju, rade do posljednjeg trenutka. A štapovi lagani, najlaganiji do 20 grama. Pa možete misliti ljepote u drilu sa strunama cca 0,10.
Cjelodnevni ribolov nije nas spriječio da bude i dobrog druženja uz vino i ribu. A kud će bolje kombinacije nego kad se freški ulov nakon par sati krčka u brodetu koji je znalački upakovao Ivan Barbir u prelijepom ambijentu u Baćini pored Ploča.

Ivan priprema brodet...

...uz koji se slaže Vranac Garnet

A za stolom, uz brancine na tanjiru, i Miškovo vino iz Godinja, za divno čudo, glavna tema bio je opet ribolov J


Do novog susreta 


Neretva će, bez ostatka ostati upisana u naše LW bilježnice kao mjesto kojem se neizostavno treba vratiti. Ne samo zbog ribolova, već i zbog ljudi koje smo upoznali i čije energije su potvrdile da je ribolov priča koja ne poznaje granice.