Spining tune sa obale: Treća sreća

 

„Dići“ tunu predstavlja podvig, a kada to uradite sa obale, još veći. Vrhunac „shore big game“ ribolova

 

piše: Marko NOVAKOVIĆ

Nakon prethodna dva neuspješna susreta – treća sreća! Konačno i da tuna izađe na suvo. Od momenta kada je „poper“ ostao zakovan za njeno nepce uslijedilo je 17 minuta neizvjesnosti i uživanja. Neuobičajenu kratku, ali napetu borbu, obilježio je napor da ribu zadržim dalje od stijena koje štrče iz mora. No, to je sastavni rizik koji ribolov krupnih predatora čini posebno zahtjevnim.

Ovako bi u par redova stao izvještaj od tog jutra kada se sve odigralo prije nego je i svanulo. Želja, i posvećenost zaslužni su za revanš na prethodne izgledne prilike koje su, ipak, završavale skidanjem ribe, ili popuštanjem strune pod žiletima podvodnih prepreka. 

Jutro za popere

Svaki odlazak u potragu za tunama već dan ranije podiže adrenalin. Alarm namješten da zvoni „za sat i po“ ostavio je sasvim dovoljno "odmora" pred cjelodnevni jigging sa obale. Put od 100 kilometara u jednom pravcu počinje, pozicija stara – rt Veslo.

Nakon izlaska iz auta dočekuje nas totalna tišina: more kao ulje, tako da se poper nameće kao prvi adut.

Arsenal

Veliki poper u izvedbi Evo lures, „zargana“, glasno remeti jutarnji mir.

Ukoliko ima ikakve grabljivice u blizini, ne može da mu odoli. Tako i bješe: deseti zabačaj, par cimanja i animiranja varalice – eksplozija! Ali - promašaj! Drugi udarac je uslijedio odmah, riba je bila preciznija.

Daiwa "pjeva", štap se puni, adrenalin pumpa...

Kreće omiljena muzika: dril Daiwe blast 5000, zategnut 70 odsto, pjeva ono što najbolje zna. Nekih 20 metara izvukla je u startu, sad je red na mene...snažna riba, ali Tailwak Okinawa manbika amortizuje bjegove.

Bodrenje

Sedam-osam kolega okupilo se na bojištu, svi sa kukama, željno očekuju kraj borbe, koja se prilično brzo završila. Desetak minuta trajalo je odmjeravanje snaga – povuči/potegni.  Još par kratkih bjegova i eto nagovještaja da je tuna blizu kopna.

Kratka borba, nije onakva kakvu sam želio – 80 odsto se odigralo na tridesetak metara ispred nogu, đe je dva puta pokušala da presječe fuorokarbon preko seke. Potvrdilo se da Xzoga 0,68mm odrađuje posao na najbolji način. Pri obali ju je čekala prava bodljikava žica od kuka, a momci odradiše posao bez greške.

Na kraju, 17 minuta neizvjesnosti/uživanja i sve je bilo gotovo, tuna je završila na stijenama.

Krvava "zargana"

Kad je svanulo već je sve bilo završeno

„Dići“ tunu predstavlja podvig, a kada to uradite sa obale, još veći. Vrhunac „shore big game“ ribolova. Hvala svima koji su odložili oružje na trenutak i pomogli mi u ostvarenju sna. I naravno, hvala moru & resornom ministarstvu.

Na kraju ovog zapisa smisao potrage, ribolova i odgovor na pitanja – što je bilo sa tunom: Objašnjene su u tri koraka...

Red poteza 

 

(Ne)naplaćeni dug

 

Idealno vrijeme za spining 

 

piše: Dragan MAROVIĆ

Svaki ribolovac ima neku poziciju koja mu je ostala dužna. Izgubljena riba na tom mjestu se pamti kao težak šamar koji dugo bridi.

Tako i ja poznajem svaki kamen barskog lukobrana, i onaj koji se opasno ljulja i onaj na kome se može sjesti kao u najudobnijoj fotelji i zapeti štap. A opet ga ne volim, veliki mi je dužnik - sve zbog jednog oktobarskog dana od prije mnogo godina.

Suvi jugo, niski oblaci, talasi dosta preko metra visine, ali dugi, spori i elegantni. Skoro da nema pjene. Sve je kao usporeni snimak. Najljepši dan za ribolov što se može zamisliti. Bacao sam varalicu sa sredine lukobrana, desno od njegovog „lakta“. Od svega se najbolje sjećam momenta kad je prestala prepoznatljiva vibracija „Ružnog pačeta“, tek izašle devetke. Čak ni zvuk drilovanja malog crvenog Silstara EX30 ne mogu da čujem u svojoj glavi, samo se sjećam brzine okretanja špulne. Tu ribu sam imao nepunih dvadeset sekundi. Nijesu izdržale trokuke...

***

Svaka južina me od tada tjera da kopam po priboru, a pošto od posla ne mogu da idem na more kad ja hoću, nego kad me „puste“, onda makar prevrćem varalice i oštrim trokuke.

Prošle nedjelje se sve potrefilo, i slobodan dan i mutljaga (kako primorci od milošte zovu zamućeno more).

Pratim plimu i oseku na aplikaciji, od 15 sati raste voda. Pravi momenat da se proba malo spininga. Slažem dvadesetak varalica u kutiju, pa sve zajedno u malu torbu. Nikad nijesam znao zašto to radim, kad uvijek završim da bacam samo jednu ili dvije.

Stižem do samog korijena lukobrana, kod nekadašnje hladnjače „Rozafa“. More je baš mutno, jer su se, zbog obilnih kiša, prethodnih dana dvije gradske riječice izlile i napravile haos po gradu i na obali. Nema velikih talasa, popodnevno sunce se reflektuje u moru i uzalud je šešir na glavi  - sagore se.

Probaću prvo mekom plastikom, stavljam Sakurinu imitaciju Fiiishovog Black minnowa. Lijepo radi, daleko se baca, ali me ne ubjeđuje. Vibracija je fina, volio bih nešto malo jače da trese. Poslije desetak minuta je mijenjam sa MaxRapom 11 FS.

Nakon svakog zabacaja se pomjerim par metara, prema vrhu lukobrana, pazeći da ne gazim na zelene krše (prva lekcija koju naučiš u morskom ribolovu – ne gazi na zeleno kamenje). Zanimljivo, voda je promjenljivo mutna – u samo nekoliko metara je kao dojč kafa, a odmah zatim se malo razbistri da mogu da nazrem varalicu ispod sebe.

Umorio sam se koliko mlatim štapom, ali se i primičem se vrhu lukobrana. Napokon udarac, i to ispod samih nogu. Jaki, skoro ludački, dril mi odmah rastura nadu da je levrek. Opet, makar se dobro bori. Poslije još dva bijega, pumpanjem, skoro rutinski je podižem na površinu. Vidio sam pruge – palamida! Spuštam se do nivoa mora, podižem štap, a ona počinje da pravi krugove. Na pola je pogona, samo joj je rep u vodi. Ocjenjujem da je dobro zakačena, za srednju trokuku, omotavam najlon oko ruke i brzo je prebacujem na najbliži ravni kamen.

Poznate štrafte, palamida (Sarda sarda)

Ima preko kilo, biće odličan ručak. Kao i sa ostalom plavom ribom odmah joj presjecam škrge nožem, i naglavačke je držim u vodi par minuta. Kad se raskrvavi biće mnogo boljeg ukusa.

Vremena da zabacujem imam još, iako se smrkava. Na samoj ponti probam sa površinskom Hunthouse iglicom, ali zalud. Dobro je i ovoliko. Probaću ću sjutra ujutro ponovo.

***

To „sjutra ujutro“ se pretvorilo u preksjutra ujutro, uz potpuno drugačije uslove ribolova. Na poziciju dolazim prije svitanja. Bonaca, a voda prebistra. I što je „najljepše“ lukobran je sa svih strana okovan mrežama. Bukvalno, kaluma do obale i pravo prema dubini, od dna do površine. Čim počne skakavica jesenka, na moru je minsko polje od mreža.

Mislim se, mogu se oprostiti od ribolova danas. Kad sam se već probudio rano bolje da odradim tu formalnost, pa na burek. Daj makar da ulovim nekog većeg kanjca, recimo na džig. Prebiram po kutijici, tražeći neki heavy metal, ali mi za oko zapade Duelov Hardcore Minnow 110F u dekoru HGSN, vobler koji mi je donio mnogo ribe na penduli. Bolje njega da stavim, znam da se daleko baca i ima neko fino, usko, teturanje.

Zamahnem štapom, i zbilja leti daleko, sudeći po bojama strune oko 50 metara. Voda je „rakija“ bistra, i lijepo vidim smeđu sjenku koja iz dubine guta pola varalice i vuče je naniže. Kontra nije ni potrebna, riba malo divlja, ali nije velika da bi izdrilovala. Pokušava da se zabije između stijena i umalo joj to i uspjeva. Podcijenio sam je, iako nije kapitalac. Na silu je čupam i podižem van vode. Krnja aleksandrina od otprilike pola kilograma. 

Aleksandrina napala Duel hard core minnow 110F

C&R, naravno 

Pa, jeste, tražio sam većeg kanjca... Malo fotkanja i onako našepurenu i ljutitu je puštam nazad u more. Nikad mi nije bilo jasno kako tako brze nestane između kamenja kad se dohvati vode.

Bukvalno prvi zabačaj i riba, bolje ne može. Opet gledam one mreže, bolje da stavljam džig. Nalazim neki od 40 grama, mislim da je Drag metal, nemam više kutiju od njega. Koliko on tek leti, brojim promjene boja na špulni - skoro 90 metara. Puštam ga takne dno pa malo namotavam uz cimanje, pa opet na dno...

"Namirisala" džig 

Poslije dvadesetak zabacaja još jedan udarac, još jedna aleksandrina. Trokuka je ubola u nos. Bacam je brzo nazad u vodu. Nešto se dešava i to je dobro.

Prošao sam cio teren, zabacujem na samoj ponti lukobrana. Op, lijepo savijanje štapa, po načinu borbe odmah mi je jasno da je još jedna krnjica. Jeste, i to kopija one prve, pola kila poganluka. Pažljivo je skidam sa udica, malo je poderala usta, ali preživjeće.

Preživjela i treća

Izgleda da postoji brojna populacija ove riblje vrste na tom potezu. Sa druge strane, ne pamtim da je neko u Baru ulovio veći primjerak, pa se bojim da ih ribari, da budem još precizniji - sportski ribolovci i ronioci, potamane prije nego li dođu do zrele dobi.

A lukobran mi je i dalje dužan ribu, i to kakvu. A kamata raste li raste...

 

Pribor:

Štap: Penn Overseas PRO SW spin 272 /20-50gr

Mašinica: Daiwa Advantage 3500

struna: SeaKnight W8 od 20 libri

predvez: fluorokarbon Tubertini Trabucco T-FORCE 0,28 mm

 

Krunaš (Dentex gibbosus)

Svitanje je punilo kadar

Iako sam se  spremio samo za inhaliranje slanim zrakom, da uradim koju fotku svitanja i da se prije nego upeče „munja nebeska“, što bi rekli mi Podgoričani, „dovatim debeloga lada“, ribe, ka za inat, nijesu drijemale tog jutra

piše: Igor PERIĆ

Ovaj tekst nije bio planiran da “ugleda svjetlo dana” ali sam obećao Saši. Fino je rekao: „ajde lijepo sjedni i napiši“, nakon što je danima sumnjao da sam išao u neki ribolov, jer sam navodno viđen dok sam pristajao u porat, na pjenu od mora...

Zalud sam se, preventivno, pravdao da je to bio odlazak na kupanje i usput spuštanje bulentina za kantore, a kasnije pokušavao da odgodim slanje slika do jeseni...Nije Saša bilo ko, ipak. Uz to, odavno je ljut zbog mog škrtog opisa pozicija. Ali i zbog činjenice da kad god smo zajedno išli u ribolov, kako je to opisao jedan naš prijatelj, sreli bi se dva puta, i to na parkingu, u dolasku i odlasku... Jer, pravi ribolov, posvećena je potraga za predatorima i ne trpi žamor, graju, nazdravljanje limenkama piva (ne, to je za roštilj, štimung i lov na čekanje...) To sam često pokušao da mu objasnim, ali on ipak misli da sam težina od čovjeka. Pa, onda nevoljno moram napisati koje slovo, da ne ispadne da je Sale baš skroz u pravu.

Jutro

Uglavnom, bio je to fantastičan ribolovni dan, ali možda nije bio za priču, jer se davno izgubio bonton na vodi. Sada kad bacite varalicu sa pustog rta (kakvih je sve manje na obali a da nisu prodati ili ograđeni) i ulovite jednu barakudu, odmah dođu da vam bacaju „na glavu“. Nema onog: „jutro kolega“, pa iako vam nije svejedno produžite 200 metara dalje...Ali, poštujete privatnost i činjenicu da je neko ustao ranije.

E, tako vam je i na pučini. Odnosno nije. Jer, čim barka stane 10 minuta, eto i druge koja stiže. Da vam se jave, samo...

Zato smo, nakon što se zgusnuo raspored plovila na horizontu, tog jutra spremni na „piši propalo“ otišli na poziciju za koju kolega kaže da je javno dobro: olupina poznata većini ribolovaca, ali su mnogi u posljednje vrijeme zauzeti pokušajima da dođu do tuđih mikrolokacija. Jer, uvijek je slađe komšijino grožđe i „brojevi“.

Sad malo da premotam film. Bio je to još jedan leteći start i dogovaranje ribolova u 11 uveče. Spavanju nije bilo mjesta, a ni prilike. Trebalo je probrati varalice, spremiti opremu, premotati konac sa čekrka na stari Spinfisher jer moj omiljeni komplet za slow jigging nisam mogao da koristim zbog problema sa laktom...

Oldtimer: Penn Spinfisher 7500SS

Dakle, spining oprema, vremešni 7500SS uparen sa mnogo puta provjerenim Shimano Terez štapom u varijanti za preporučeni konac od 30-65 lbs bio je alatka za dubine do 70 metara. Upredenica YGK Pe 2.5, četvoronitna, predvez Daiwa Prorex 0,50, kopča sa virblom VMC i paleta džigova, od sporih Stormova i Sea flor control, preko raznih inchiku i kabura varki.

Bez očekivanja

Malo su me u zadnje vrijeme načepili život i obaveze, pa je moj posljednji izlazak na vodu bio jako davno, lani čak. Dugo odvikavanje od ribolova bilo je zavladalo pa sam se spremio samo za inhaliranje slanim zrakom, da uradim koju fotku svitanja i da se prije nego upeče „munja nebeska“, što bi rekli mi Podgoričani, „dovatim debeloga lada“. Ali, ribe, ka za inat, nijesu drijemale tog jutra.

Prvo spuštanje u cik zore nakon fantastičnih „markatura“ na ekranu donijelo je lijepu okrunjenu roze ljepoticu kod kolege. Nismo htjeli da dižemo tenzije, pa je veliki podmetač, meredov, špurtil...kako ga ko zvao, poslužio za meko slijetanje na palubu broda. Najmanje pet-šest kila nevjerovatnih nijansi.

Krunašica za upis...

Brzopotezni snimak i idemo dalje.

Dobar udarac, ponovo pjeva Shimano kod kolege a njegov inchiku štap vrhom dira vodu. Prelijepa slika dok beskonačna bonaca miri nebo i more, razliva horizont i briše njegovu prepoznatljivu granicu.

Riba, međutim, pobjeđuje.

Ja mijenjam sabiki koji sam bio pripremio za jato skuša, reklo bi se, koje su pravile „oblak“ nedaleko od boka broda koji leži na pijesku pod nama.

Stavljam oprobanu formu no name jiga rađenog po uzoru na Shimano botom ship. Naravno uz sitne prepravke u pogledu silikonskih hobotnica, asist udica.

Džig odlazi u potragu za zubima

Polako pleše varka, dok stari Spinfisher kuje i razbija mir. Taj nostalgični ton lagano je nestao sa pojavom nepovratnih ležajeva i super stopera novije generacije...Nije baš tipična džiging makina, ali fercera. Dok tako tonem u ritam, penn svira svoj bluz, inchiku pleše a terez fino čita da nešto grize pipke. Kontra ne daje rezultat. Puštam gdje sam stao da ode do dna, da bih opet ispratio tih desetak metara, ali ovoga puta varalica tek što je krenula kači za nečije nepce.

Nema otpora, tek opterećenje.

Dodajem kolegi da bi moglo biti nešto interesantno, a ima veze sa nebesima čija se granica sa morem toga jutra nikako nije razaznavala.

Desetak metara ispod površine razaznajem poznatu siluetu ribe Svetog Petra. Šanpjer, iliti kovač je bio na palubi. Vaga je kasnije pokazala da nema više od 1,3 kila, ali za džig lijep primjerak.

Šanpjer, kovač (Zeus faber)

Finiš

Meni je dan bio ispunjen. Ali to nije značilo da sam odložio štap.Nastavljam istim alatom ali, osim jednog otpadanja, bez rezultata. 

Slow, slow

Onda ide spori džig u vodu, ni on ne daje promjenu.

Vraćam se inchikuu. Provjeravam dril, štelujem ga da ne bi bilo iznenađenja i kontra otišla u prazno. Varalica gubi ritam prije nego je dosegla dno, konac se olabavio što je znak da je riba pokupila u propadanju. Kontra i – ništa. Opet puštam do dna i krećem a vrh radi. Refleksno prikucavam, pa i drugi put i onda kreće pjesma. Nakon pjesme, kreće i druga strofa, riba nastavlja da izvlači. Nije preblizu brodu, pa dozvoljavam da zlatna špula kroz prste ide kontra skazaljkama na satu. A ribu je trebalo ispoštovati, jer ipak nije komplet od pendule, a sa druge strane zubonja, po ponašanju reklo bi se - kapitalac.

Nekih sedam osam minuta istinskog meračenja, možda i duže, ne sjećam se, jer sam bio fokusiran na to da lijepo usmjeravam glavu zubonje, amortizujem njegove bjegove koji su trajali sve dok negdje nije stigao na pola visine, ili dubine, kako hoćete.

Na deset metara je isplivao, zacrnio se po leđima i glavi, krvgan samo takav. 

Reprezentativni krunaš (10,3 kg) sa strateški raspoređenim udicama u uglu usta i ispod glave obojio je to jutro tonovima van svih očekivanja.

Lijep primjerak zubaca krunaša (Dentex gibbosus)

Što se mene tiče, tu je bilo vrijeme za predah. Lijepi krunaš bio je kruna doga dana i najveći koji je dograbio udice u mojem dosadašnjem lutanju morem.

Ispunio sam lijepu stavku morskog dnevnika, a ovom pričom i obećanje.

P.S.

Sale, pozicija je G6, onamo lijevo. A Sale zna gdje je to, samo treba malo više da vjeruje svom osjećaju.

Zubatac na shore jigging

Zubo ulovljen s kraja je poseban gušt

Toga sam dana imao sve sastojke za ribolovnu priču – osjećaj, prave uvjete na vodi i gušt da odem solo na poštu. Nekada je najbolje otići sam u ribolov, opustiti se zabavljen svojim mislima...Rezultat nije izostao

Piše: Stipe JERKAN

Ribolov je stvar gušta, osjećaja i pravog tajminga. Često ga ljudi vezuju za druženja, svojevrsne mitinge, grupne odlaske na pošte…Je, sve to ima svoju draž, ali je često solo izlazak ljekovit vid relaksacije. 

Plavetnilo 

Kad čujete svoje disanje i korake po stinama, a tišinu i mir jedino remete zvuk konca kroz vodilice i, tu i tamo, zujanje na Twin poweru, taj prelipi ton na intenzitetu dobija kada ciljano pronađete okrunjene glave u disciplini zvanoj shore jigging.

Naoružanje je tu

Toga sam dana imao sve sastojke za ribolovnu priču – osjećaj, prave uvjete na vodi i gušt da odem solo na poštu. Nekada je najbolje otići sam u ribolov, opustiti se zabavljen svojim mislima, kad ti nitko ne smeta pričom i šetanjem okolo...

A na pošti nikoga, vrime idealno za ribolov: oblačno, pušika, more lagano radi, a ne smeta.

Ponio sam dva štapa, jedan za spin drugi za shore jigging, pa kombiniram, upirem jer sam osjetio da bi moglo bit nešto.

Onda lipi udarac odmah nakon metra šta vučem džig, ja oštru kontru i – tu je!

Odlična borba non-stop, udara prema dnu, ja ne dam, i tako 50 metara  - zubo na drugom kraju živahan skroz.

Jedna za uspomenu

Odmah nakon toga, drugi zabačaj daje malog krunaša. Po vrhu Yamage uviđam da nije krupna riba, a kad se susreo sa zrakom pokazuje svoj raskošni dekor suncu i kameri mobitela. Brzo ga odvajama od shout-a i ide nazad svome carstvu, da raste i dobije krunu...

Krunaš - C&R

Meni dan ispunjen, oprema promrdana, a u glavi već slažen kocke za sljedeći susret s poštom, morem i krajolikom koji vas ispunjava.

Bistro!

OPREMA:

Štap Yamaga Blue sniper 95M

Rola Shimano twin power 5000SW prve serije,

Upredenica Gosen Donpepe PE2

Predvez Fluorocarbon 0,40 Sunline

Jig Shout Pink-srebrni, slow model

Udarac na 50 metara od obale, pri dubini od 25-30 metara.

Barakuda

Sphyraena viridensis, žutousta barakuda (foto: M. Brajović)

Riba je ščepala varalicu uz samu stijenu, na moju kontru odgovorila je promjenom pravca. Ono što sam mislio da je barakuda od 70-80 deka transformisalo se u nezaustavljivo pjevanje drila narednih 15 metara. Onda je zastala, pa ponovo jurnula, promijenila pravac, pa opet jurnula...Tu više nije bilo dileme da je došla prava

Piše: Igor PERIĆ

Bio je taj jedan udarac, silovit. Trajalo je nekoliko sekundi i prije nego je i štap počeo da se „puni“ pod teretom ribe, naglo je ostao prazan. Takav ishod pratio je onaj kisjeli osjećaj gubitka kada prepoznate da je krupna riba zagrizla varalicu. Ispostavilo se, na pogrešno mjesto: isfašana leđa voblera, tragovi zuba i štrafte ukazivale su na to da je krupna barakuda imala Duo među zubima. Ali je nepce ostalo van dometa trokuka.

Ni prvi niti posljednji put, ali je sa ranama na vobleru ostao zavodljiv trag koji je tražio makar pokušaj revanša.

Zubi daleko od trokuka

Revanš

Kolega Mladen je kroz nekoliko dana riješio da mi pravi društvo. Trebalo je imati volje pa u uru iza ponoći, bez zapitkivanja, planinariti iza nove i nove stijene, sljedeće i sljedeće uvale. Nisam osjećao težak teren, jer sam bio ufitiljio da me ona barakuda čeka.

Prilično rano smo stigli. Rano u odnosu na tajming praskozorja koje je bilo daleko najmanje tri i po sata. Raspremili smo štapove, zauzeli pozicije. Za početak ribolova nazdravili Veljovom domaćom jabukovačom, koja je deceniju čekala u boci da sazri za otvaranje ribolovnog dana...

Prvi zabačaj i – ništa. Dobro, daleko je svitanje, ima kad. Sljedećih sat pretraživao sam zonu, išao uz obalu, provjeravao niz pozicija. Mladen je za to vrijeme, iako skoro zagrizao za spining,  pokazivao upornost i držao ritam. Narednih sat i po bilježim dva traljava udarca, bez konkretnog zalogaja. Riba se javila na različite varalice. Znači, tu je, ali nije od apetita.

Pipkavo čukanje voblera se događalo dok blijedi mjesec, boje kao iz pjesme, nije uronio u more. Nastupila je teška tmuša, gusti mrak tokom kojeg je nakon svakog paljenja lampe trebalo desetak sekundi za akomodaciju oka, ali i nogu po teškom terenu. Svaki dezorjentisani korak značio bi neplanirano noćno kupanje sa sve spining opremom...

Negdje oko četiri ujutro Mladen prijavljuje ribu, koja, međutim, sekund kasnije pliva sa voblerom kao pirsingom...Ili zubatica ili barakuda koja je dograbila predvez.

Mijenjam poziciju, idem uz obalu i probam sve izgledne lokacije na špicevima stijena.

Fotografije su pale kad se razdanilo - Mladen uporno pretražuje teren

Oštećen predvez

Oko 4.30 polako se javljaju naznake skorog osvita. Narednih pola sata –sat udarni su. Ako se što javi javiće se tada. Dok razmišljam o tajmingu, po navici prelazim vrhovima prstiju niz fluorokarbonski predvez, da provjerim da nije oštećen.

Na pedu od kopče rana na lideru.Nije baš da me veseli, nije kritična, ali me iritira.

Pomisao da ostanem lijen i nastavim da zabacujem sa takvom opremom nespojiva je sa spinerskim stažom. Tu lijenost platio sam godinama unazad jer Marfi, po pravilu, zaigra kada god mu ukažete priliku.

Gubim koji minut dok prevezujem kopču. Tu do izražaja dolazi inicijalna dužina predveza. Ostavim duži, pa ni nekoliko skraćivanja neće smetati da i dalje imam sasvim solidnih metar između konca i kopče.

Ipak, energija mi je na minimumu, stigao me umor od nespavanja, pješačenja, prethodnog napornog dana i vožnje...sve se sastavilo. Uzimam pauzu od par minuta i ne razmišljam o bilo čemu, samo gledam more i upijam naznake „nepravilnosti“ koje registruje periferni vid. Na nekih 20-30 metara od obale primjećujem linije koje su u kontri sa mreškanjem vode. Ili mi se sve to pretvorilo od višečasovnog piljenja i osluškivanja mora.

Dileme nema, udarnički još sat, pa posle ako treba spavaću na stijeni – upošljavam Maro power i Daiwu. Bacio sam par metara dalje od te pozicije koja mi je okupirala pažnju i radim fino cimanje i dajem vobleru nepravilne otklone u stranu. Toliko sam se bio uživio u pokret da mi se čini kako varalica putuje cijelu vječnost. Izgleda sam bacio predaleko, ali ne mijenjam ritam i ne stajem ni u trenutku kada se varalica primiče ispod samog vrha štapa, naspram mene i stijene na kojoj sam usidren u gojzericama.

Mješavina adrenalina, umora i zadovoljstva

Zzz...zzzzzzzzzzzzzzzz

Kad je vobler došao do „kraja piste“ - udarac! Odgovorio sam kontrom.

-Tu si, pomislio sam – kolika go da si, da makar upišem ribu nakon pola noći.

U trenu se onaj udarac pretvorio u polukrug na površini: riba je, zapravo pokupila varalicu uz samu stijenu a na moju kontru odgovorila je promjenom pravca. Ono što sam mislio da je barakuda od 70-80 deka, transformisalo se u nezaustavljivo pjevanje drila narednih 15 metara. Onda je zastala, pa ponovo jurnula, promijenila pravac pa opet jurnula...Tu više nije bilo dileme da je došla prava.

Sa barakudom se nikada ne zna: mnogo je nepoznatih u jednačini koju ispisuju njeni poput sječiva okomiti zubi. Trokuke znaju da je dograbe ispod usta, za škržni poklopac, tijelo, iza glave...

Drilovi i pravilan odgovor ribe na moje zatezanje, odnosno mogućnost da je usmjerim gdje treba kako bih izbjegao da ode u stijene i prepreke u vodi, kazuju mi da je varalica postavljena kako treba a njeni zubi dalje od predveza. U protivnom bi borba davno bila završena.

-Evo je, dobar komad. Pomagaj! – zovem Mladena koji žuri preko stijena. Dok je stigao ona je napravila još nekoliko bjegova čiji intezitet je splašnjavao, a onda je probala sa jurcanjem po vertikali, u plitko. Cilj sam već postigao, glavne nalete amortizovao dok je bila u dubljem, pa sada nije imala snage da me „prevesla“ u plićaku.

Tek sada vidim njenu pojavu dok još vlada zona bez sjenki. Ogromna je. Navodim je u malu valu, gdje su stijene položene uz sami kraj. Mladen već čeka spreman – kada je nalegla u plitak džep, prihvatio je predvez oprezno, da ne izgubi tenziju a trokuka popusti. Riba je bez snage, ali to neće trajati vječno.

Koristim priliku i prolazim sa druge strane, uzimam je ispod škrga i dižem van opasne zone.

Adrenalin

Kada sam je odmakao od vode ukazala se u svoj ljepoti i veličini. Metar i kusur štrafti i zuba koji štrče gotovo duž više od četvrtine tijela.

Tu se završio onaj hladan i školski odrađen posao jer sam vidio da se drži na jedan krak prve trokuke, ali usađen u kraj usta. Vobler, od junačke kuće Bassday, smiješno mali spram njenih ralja. Naglo me hvata blaga vrućina i noge klecaju. Pomiješani adrenalin, umor i zadovoljstvo zbog najdražeg spining trofeja do sada.

Žutousta barakuda bila je plod upornosti i instinkta da isforsiram poziciju na kojoj je prošli put riba odnijela trijumf. Naravno, znanje i uloženi trud ne pomažu bez sreće koja valjda prati uporne i posvećene.

Oprema:

Štap Cormoran Maro power 300, 20-60 gr

Mašinica Daiwa saltiga game type 3500

Upredenica YGK PE 1.5

Predvez Seaguar FXR 0,33mm

Kopča Cormoran

Varalica Bassday logsurf 144

Zubato je, škaram nije…

Petar Žanetić sa ulovljenom štukom

Ribolov je velika strast pa gdje god da ste težite prilagođavanju, odnosno tražite dostupne vode, vrste i ribolovne tehnike.

Naš drugar Petar Žanetić, tako je privremeno, dok ne ode na godišnji odmor i dohvati se plavoga Jadrana i Korčule zamijenio lignje, zubace i gofove – štukama.

Krenulo je sa manjim komadima...

...koje znaju od nervoze da grizu i na suvom

U blizini Briža, gdje živi, tražio je neku vrstu ribe, predatora koja će malo udariti po adrenalinu prije nego zubonje počnu krzat ruke na višku panulu....

Kad već njemu dostupne belgijske lokacije nijesu bile baš pogodne za ganjanje brancina spining opremom – štuke su se pokazale dobitna kombinacija.

Lovi ih na malom jezeru koje ima strogi režim ribolova i ograničen broj ribolovaca.

Pravi ambijent za jezerski spining

-Za sve vrste važi primjena uhvati i pusti metoda, dozvola je 50 eura godišnje plus dodatnih 25 eura koji se izdvaja za mlađ.

Barbless improvizacija

Sajla vobler čuva...

...a kliješta prste

Za predatore, štuku i smuđa morate imati kliješta za skidanje varalica, praktikuje se barbless udica, odnosno trokuka bez povratnih kuka, a lovi se raznim tehnikama, ali je meni varaličarenje postalo jako interesantno – kaže Pero.

Kao svaka voda, treba je „pročitati“, a nakon nekoliko fulanja i izlazaka bez ribe, ušao je u štos i krenule su zelene slatkovodne „barakude“.

Zbilja, liče, samo što negdje upravo škarmove zovu morskom štukom. Uživajte i fotografijama i ulovima.

C&R

I ponovo pliva

Oprema:

Shimano Speedmaster 270MH

Rarenium 4000 FA

PP 10 lbs

Predvez sajla dragon 20 lbs

Varalice – jointed rapala, husky, silikonski šedovi...