Ribolovne mašinice i so

Sve je otišlo u prah...

Slano okruženje je okrutna sredina. Posebno kada je oprema non stop na brodu. Loše održavanje i galvanske struje recept su kako od kombinacije čelika i aluminijuma napraviti "prašak za pecivo".

Piše: Igor PERIĆ

Kako, čime, koliko često, obilno ili minimalno, gdje ide ulje, gdje mast...

To su neka od uobičajenih pitanja s kojima se srijećem tokom gotovo svakodnevnog druženja sa različitim mehanizmima ali i problemima koji „muče“ mašinice za ribolov. Ljudi uglavnom očekuju gotove odgovore, brza i trajna rješenja i, u konačnom, čarobni tretman za sprave koje će trajati bez mnogo ulaganja, pažnje i posvećenosti...

Argumentacija vlasnika kada pregled pokaže teško stanje njihovih ljubimaca je različita, a nakon početne nevjerice slijede pitanja: zar ne piše da je za slanu vodu, danas ništa nije kao nekad, mora da je kineska...

Tu ću stati sa nabrajanjem i, prije nego progovorimo o servisiranju, krenuti navedenim redom da zavirim u svijet predrasuda koje se predu oko mašinica za ribolov.

Prepoznatljiv mehanizam JM makina / Power spell PE10

Upoređenja

Kao prvo, mašinice su mehanički sklopovi i, sa izuzetkom flyfishing čekrka, posjeduju minimalno dva zupčanika (multiplikatori sa jednom brzinom) ili najmanje tri kod mašinica sa fiksnom špulom. Nezavisno od modela sve imaju sistem diskova i pakni koji služe za kočenje (kontrolu proklizavanja špule) što je ključno u zamaranju i izvlačenju ribe. Ako preforsiramo zupčanike i kočnicu, neće biti dobro. A još gore ako periodično ne provjerimo stanje, posebno ako je mašinica izložena slanoj vodi.

Ribolov na slanim i slatkim vodama dva su svijeta. Ono što će vam oprostiti stacionarna mašinica ili multiplikator na slatkoj vodi, na moru će vas dočekati kao bumerang.

Slano okruženje je okrutna sredina. Posebno kada je oprema non stop na brodu. Loše održavanje i galvanske struje su recept kako od kombinacije čelika i aluminijuma napraviti "prašak za pecivo".

Tragovi nepažnje 

So će doslovce nakon nekoliko izlazaka pojesti ležaj lošeg kvaliteta, ili neodgovarajućih materijala, dok će slabo zaštićeni ili „zaboravljeni“ nerđajući, inoks i ostali „ss“ deklarisani kuglični ležajevi izgubiti trku u dogledno vrijeme. Neki prije, neki kasnije. Nažalost sve češće „prije“, čak i kod glasovitih proizvođača, zbog čega serviseri sve češće one fabričke, a izložene soli - naročito kod morskih džiging čekrka ili skupljih spining mašinica - mijenjaju hibridnim ili keramičkim. Skupo, ali trajno rješenje.

Druga pomenuta stavka - logično je napraviti paralelu sa sumnjom da je danas sve lošije nego nekada i da su materijali kao od pjene...

Konstrukcija pužnog prenosa DAM, starih Penn mašinica ili briljantna rješenja Abu i Mitchella imala su svoju primjenu u eri monofila i(li) slatkih voda.

Nije, međutim, sve što je čelik garancija da će trajati vječno, kao ni obrnuto, ako je od plastika da će ostati bez zuba...

Daiwa Seaborg 500J - motor preko remena prenosi obrtni momenat na kalem

Dovoljno je pogledati koliko samo plastičnih zupčanika imaju neke od moćnih električnih mašinica koje vlasnici, redovno, opterećuju preko svih limita. Pa traju...

Sofisticirane, moderne mašinice podrazumijevaju da ribolovci poput imperativa usvajaju tiši, mekši rad, ljepši i dopadljiviji izgled i laganija kućišta. Sve to ima svoje prednosti, ali i limite.

Opet kažem, predrasude su najgora stvar, a pojednostavljivanje stvari, odnosno gledanje kroz crno/bijeli prizmu - nije rješenje. Što komplikovaniji sklop, to su performanse bolje ali je mogućnost oštećenja, naročito zbog neodržavanja, veća.

Primjera radi, neodržavanje rolera na Shimano Stelli, vlasniku može, samo za nabavku djelova da izbije iz džepa i cijelih 70 eura (dva ležaja, „spejseri“, klin koji nosi sve to, dvije čaure, roler, šaraf).

Made in...

Da ne zaboravimo kritiku na račun „kineske radinosti“.

Bio sam kao klinac nemalo iznenađen kada mi je iskusniji kolega rekao za jednu vremešnu makinu da je smeće, jer je iz Japana...Poslije je taj epitet lijepljen Koreancima kada su preuzeli da rade neke modele evropskih i azijskih brendova...Onda su na red došli i Kinezi. Vremenom su se stvari dramatično izmijenile. Da o Japancima ne govorimo, ali korejska auto-industrija je primjer kako za 10 godina izgleda tehnološka revolucija. Isto je i kod ribolovne opreme.

U zbilji, čini se da danas jedino Evropljani ne prave kvalitetne mašinice, bolje rečeno, gotovo da ih više uopšte ne prave, jer su sve fabrike „pretopljene“ u svjetske konglomerate, dok Japan i Koreja, ali i Tajvan i Tajland prave ozbiljne stvari.

U pogledu kineske proizvodnje: ne treba zaboraviti da su Ryobi, kao i brojni klonovi nastali pod kapom te fabrike, danas kineska proizvodnja, kao i da se pola američkih brendova radi u Kini.

Naravno, odnos cijena/kvalitet na strani je velikih igrača ali svima je lako naći manu ili prostor za poboljšanje.

Nego odužih sa uvodom, koji je, ipak bio neminovan.

Znaju se gabariti i namjena opreme za teški ribolov

Ključ je ispoštovati mašinicu. Vrsta i veličina zupčanika prilagođena je namjeni, težini olova, brzini toka ili gabaritima varalica. Često se sjetim kako je kolega sa vode bio iznenađen što mu je „preskočio“ zupčanik kada je sa plovkaroškom mašinicom lovio grgeče sa visine, odnosno čuvenog mosta na Skadarskom jezeru. Ili ljutnje zbog toga što jedan renomirani proizvođač nije istrpio kančanicu sa olovom od 200 grama a „zupčanici su od hladno kovanog aluminijuma“. A mašinica namijenjena brancinu...

Probajte da autom male kubikaže prenosite prikolicu drva uzbrdo, pa javite kako su prošli kvačilo, motor ili šasija.

Lubrikanti

Konačno, podmazivanje.

Često ćete čuti da je i najgora mast bolja nego kad je mehanizam suv. Istina, donekle. Ali je tačno da je mnogo masti jednako loše kao da je nema.

U suštini, malo dobro raspoređene masti bila bi idealna varijanta, ali pošto govorimo o slanoj sredini onda treba naći mjeru i adekvatno zaštititi eksponirane elemente i slabe tačke koje može da ošteti prodor vode.

Nećete jednako zaštititi male spining masinice i velike multiplikatore. Nećete koristiti istu vrstu masti. Svim mehanizmima  je, međutim, svojstveno da višak masti na pogrešnim mjestima može samo da škodi. Posebno višak loše masti koja upija vodu, brže oksidira i pretvara se u slani sos koji jede makinu iznutra.

Ako sami servisirate mašinice postoje osnovna pravila.

Demontiranje, čišćenje pa podmazivanje...

Nanošenje nove masti ne ide ako prije toga zupčanici nijesu „dekontaminirani“ od potrošene stare, nerijetko zapekle, koja ispunjava žljebove između kojih naliježu zupčanici. Još kad slana voda umiješa prste, prodre u kućište, pa nakon isparenja ostanu naslage kristala koje reaguju sa zupčanicima, kućištem...Onda je to prečica za nabavku novih mašinica.

Dakle, zupčanici, kontaktna površina zupčanika i kućišta, prolaz osovine kroz pinion zupčanik, svi djelovi moraju biti dobro očišćeni i pregledani. Za tu namjenu možete koristiti namjenske, ali skupe sprejeve, plin za upaljače, ili WD-40 (da, on je sredstvo za skidanje masnoće, a ne lubrikant). Kada su zupčanici očišćeni, i suvi, bez pretjerivanja nanesete mast na mehaničke elemente koji naliježu jedan na drugi.

Ulje ide u sklop antirevers mehanizma, popularno nazvan „nepovratni ležaj“, zatim na „pinove“ na koje naliježe preklopnik...

Roler, odnosno ležaj unutar rolera, treba zaštititi mašću. Provjereno će duže trajati. Kontakna mjesta ručice, odnosno pregiba ručice, kao i osovina traže ulje. Na izlaznom dijelu osovine iz piniona treba staviti malo masti, kako bi se spriječio ulazak vode niz osovinu...

U pogledu periodike servisa – sve zavisi od eksponiranosti, vrste mehanizama. Neke mašinice traže češći servis.

Mehanizmi sa warm shaft rješenjem daju bolje slaganje strune, ali traže malo više pažnje 

Svima je zajedničko da je preporučljiv „veliki servis“ na godišnjem nivou, na kraju ili uoči početka nove sezone. Naravno, periodično održavanje uoči i nakon ribolova se podrazumijeva. Dobro zaštićene, redovno praćene i periodično čišćene će duže izdržati do generalke.

Pritom, nekada će sedam dana intenzivnog ribolova i silnih drilova više potrošiti mašinicu nego dvije godine „manekenisanja“ ili izvođenja na vazduh. Drugim riječima, zavisi koliko ih je jada ubilo i koliko su prešle. Tako da i polugodišnji pregledi mehanizma nijesu loše rješenje, pa i kontrola nakon teškog „fajta“ da ne bi neke sitnice se slomile o glavu pri sudaru sa sljedećim kapitalcem.

Ako to ispoštujete, imaćete manje glavobolje, a makine će trajati i služiti namjeni.

Neće da škodi

Previše je ovo kompleksna oblast da bi sve stalo u jedan tekst. U narednom periodu, nadam se da će vrijeme i obaveze poslužiti da neke od popularnih mašinica izložimo sudu javnosti, odnosno pokažemo kako to sve u praksi izgleda.

Na kraju par napomena: Ne ostavljajte da vam posoljena struna leži preko rolera. Ako je bilo talasa, vjetra i slanog spreja skinite špulu, rasklopite ručku da mašinica „diše“, pregledajte roler... Isto važi za skidanje mašinice sa štapa, naročito ako su halteri od metala, ili je stopa mašinice metalna. Bićete iznenađeni što su u stanju da urade galvanske struje na mjestu kontakta, a njihovo djelovanje biće vidljivo na duboko sakrivenim navojima, daleko od sunca, ali dovoljno blizu hemijske reakcije koja od metala načini prašinu.

Zato, mlaka voda i blagi deterdžent za štap i karike, a za mašinicu voda, kap ulja na kritičnim tačkama i redovno čišćenje mjesta koja prva stradaju od galvanskih struja (stopa mašinice, šarafi koji drže čekrk pričvršćen na halter) i na taj način ćete ih spasiti i zdrave ispratiti na generalku.

Jedino tako veliki servis neće koštati „čitavo bogatstvo“.

Elementi sa Banax Kaigena 500 koji je uz bolje održavanje mogao da traje godinama

Bješe nekad ribe, a danas opreme

Čitajući razne forume početnik će vrlo vjerovatno pomisliti da se riba ne može uloviti ako nema štap i mašinu vrijedne po više stotina eura i bar nekoliko desetina voblera, gomile džigova i par kilograma silikona. No, istina je drugačija

piše: Nenad RADOVIĆ – BOJANAC

Kad sam počinjao varaličariti, opreme koja se mogla koristiti u ovoj tehnici gotovo da nije bilo na tržištu. Puni štapovi od stakloplastičnih vlakana su bili jedini izbor. Dužine od 1,80 do 2,40 metara, jer su duži bili preteški. Od varalica je bilo kašikara, leptira, dok su vobleri (rapale) bili toliko rijetki da ih je bilo nemoguće nabaviti, sem za srećnike kojima ih je neko donio iz inostranstva.

Neizbježna "kornjača"

Nekada se nije štedjelo na zupčanicima (Abu cardinal C4)

Počeci
Najlon Zlatna kornjača i Ultra Damyl bili su jedini izbor. U ribolovu brancina je uobičajeno korišten promjer 0,40, pa i 0,45mm. Kad sam stavio 0,35 svi su me čudno gledali. Izgledao sam neozbiljan. Nosivost smiješna u poređenju s današnjim istog promjera…
No, bješe tada ribe mnogo. Moj DAM štap pd 2,4 metra mi se činio lagan kao pero (garant je imao makar pola kilograma) kad bih svako malo s druge strane osjetio nagli trzaj koji je bio uvertira u borbu sa prosječnim primjercima između 1,5 i 3kg, a često i onima 5+. Brancine od pola kilograma smo uredno vraćali da porastu. 
Otac je imao jednu jedinu Rapalu floating original 11cm crnih leđa, sa bijelim stomakom i ustima iscrtanim tankim, crvenim flomasterom. Kao da je i sad gledam. Trokuke jadne, originalne, pa su svako malo oštrene, a često i vraćane kliještima nakon što bi ih ispravio veliki levrek (brancin). Ne bješe zamjenskih da valja.

Ribolov - pasija od djetinjstva (autor lijevo na slici)

Odnekud otac dobi jedan DAM vobler bez pakte i kao majstorljiv čovjek uradi paktu oblika koji je smatrao da je odgovarajući. I vrckala je ona, ali je nijesam smio povući brže, jer je iskakala. Niko nije znao kako se šteluje vobler. A ulovih s njom prvog levreka varalicom. Imao je preciznih 2,4 kila. Jedne oktobarske zore je potegao tako snažno da je srce desetogodišnjeg dječaka zamalo iskočilo, a od lupanja nije čuo ništa bar desetak minuta nakon toga. Poslije prvog, s tom cotavom varalicom, još mnogo njih. Ali bješe ribe dosta.
Onda stigoše karbonski štapovi. Čuveni Sportex, za koji će i danas dobar broj mojih sugrađana reći da su najbolji štapovi. Za njim mnogo drugi. Pa sve raznovrsniji vobleri. Pa krenu izrada silikonskih varalica. Pa, nema tome kraja… No, ribe je sve manje!

Vrijeme je tražilo sve bolje i bolje varalice

Prisjetio sam se prošlog vremena kako bih pokušao da pomognem onima koji su skoro ili će tek zagaziti u varaličarske vode, a srijeću se s problemom koji ja nijesam imao. A to je - previše opreme. U današnje vrijeme, opreme u najskromnije opremljenoj ribolovnoj radnji ima mnogo više nego što je potrebno prosječnom varaličaru.

Kako odabrati adute

Istina
Internet je jako koristan za sticanje znanja za upućene u ono što ih zanima, ali će početnika staviti u veliki problem: čitajući razne forume vrlo vjerovatno će pomisliti da ribu ne može uloviti ako nema štap i mašinu vrijedne po više stotina eura i bar nekoliko desetina voblera, gomile džigova i par kilograma silikona. No, istina je drugačija. Nekih pet-šest dobro odabranih voblera i tri-četiri vrste silikonaca na različitim otežanjima biće više nego dovoljno za, gotovo u svakoj situaciji na vodi, dobar izbor i rezultat.

Više vremena na vodi i u ribolovu znači više iskustva, više znanja 

Nekad će parče koso zasječene slamke od soka napraviti čudo i biti uspješnije od japanske varke vrijedne više desetina eura. Dakle, manite se savjeta onih internet ribolovaca koji nedostatak vremena na vodi nadomješćuju količinom i cijenom opreme. Budite što više na vodi, pratite promjene na njoj i u atmosferi, pamtite, razmišljajte i vjerujte u ono što radite. I najbolja varalica u rukama ribolovca koji je neće provući kad i kako treba neće donijeti rezultat. I gledajte iskusnije i uspješnije varaličare dok love (ali im ne smetajte). Jedan mali pokret štapom iz zgloba šake nekad znači ulov. Ili više njih…Bistro!

Tuna i adrenalin

Daiko innocent vjeran saputnik u SJ okršajima

Sve vrijeme putovanja do pozicije mislio sam o jednoj stvari: big, fat mega-zubatac. I naravno, kako će on jesti moju prevaru. Ispostavilo se da se na drugom kraju strune pojavio “plavi ferari” i dvadesetak sekundi testirao Shimano saragosu i Daiko innocent kako to zubonja, ni najveći, ne bi mogao činiti…  

Piše: Amber JAKA

Ova bi priča mogla da se podvede pod fajl dogodilo se na današnji dan: Prošle godine, 20. maja nakon ribolova ispunjenog naletom adrenalina i „prženja“ drila na makini tuna je povela 1:0.  Ostao sam od tog „fajta“ - koji me je još više opredijelio za traganje za krupnim perajama - do danas vjeran „medium“ opremi koju koristim za moje shoreline avanture, uvjeren da će pravi revanš uslijediti kad-tad a borba biti dovoljno fer, i za tunu i za mene. Pa, nek ona bude i u prednosti, opet bi bilo morski pravedno...

U odnosu na njih prednost dobio silikon...

Here is the story

Vikend prije tog ribolova sve je počelo i završilo silikonskim varalicama…Dan samog starta krenuo je otkazivanjem kolege kojeg su spiječile obaveze, ali nijesam mogao odoljeti iskušenju da sam udarim jedan blietzkrieg na Kvarner.

Tajming je bio previše povoljan i već sam drumom vozio u društvu ferarija, ne sluteći da će se morski ferari kasnije pojaviti na udici…

Sve vrijeme puta mislio sam o jednoj stvari:  big fat mega-zubatac. I naravno, kako će on jesti moju prevaru.

Brzo sam bio na poziciji i već namotavam 60-gramski silikonac koji se već iskazao prije toga. Igram se pri dnu njime na sve moguće načine. U žargonu rečeno, varalica izvodi striptiz za “pinkija”.

Vizualiziram ga negdje na dubini od 30 metara kada se, odjednom, sav ples zaustavlja. Vjerojatno i vrijeme staje. Za trenutak pomislim, mreže.

Pravi ples varalice je imperativ, a ritam diktira ribolovac

Upredenica odjednom opušta i onda slijedi: zzzzzzzzzzzzzzzzaaaaaaaaaa. Drži se !!!. Upredenica ide gdje ne treba, ka bovi na vodi, i pomislim, ovo neće dobro završiti. Ali, za pesimizam nije bilo vremena odnosno, ko će da drži ovaj štap onda...

Osjećam, da je na udici prava neman,  a već mi upredenicom zakačila kanap od bove i sve skupa vuče desno prema vani. Pomislim kraj je, prekinuće se upredenica zbog tenzije. Pogledam u rolu, fali mi već više nego polovina upredenice. Zategnem kočnicu, do maksimuma, pa da vidimo.

Sila iz dubine

Shimano saragosa samo zaječi, kao da bi htjela reći nemoj tako, a špaga ju muči dalje istom neustavljivom snagom, a osim toga još brže.

Oh man, this is fucking hillariaous… Moj Daiko je tako perverzno ukrivljen, tako ga rajca 47 libarski whiplash na kojem je 40 libarski predvez xzoga, da boli. Približno 20 sekundi je prošlo i mene napada histerični smijeh. Ali ovaj smijeh je gorak, jer polako shvatam, onako vruć, da to naravno nije zubonja, ni onaj najveći!

Ostatak nakon borbe

Tada se upredenica potpuno opušta i slijedi trežnjenje: sa velikom količinom sakupljanog adrenalina namotavam nazad upredenicu. Još osjećam blagi otpor i kada sam namotao do kraja vidim pred sobom samo jig head sada bivše 20 cm duge silikonske varalice. Sa slomljenom žicom koja drži udicu…

Gdje su cigare? Telefonom pravim sliku uništenog materijala, zapalim jednu i povučem duboko. Ko da gledam prekrasno crveno nebo prije oluje i pomislim: 

This was a handshake before a big hug in the near future!

Zakazan novi susret

Kopča ribu čuva

Kopča mora da pomiri dobar oblik, funkcionalnost i snagu

Kopča je važna iz jednostavnog razloga - pruža vam sigurnost. Kada imate kvalitetnu kopču znate da će prije popustiti ostatak (upredenica/monofil/fluorokarbon) pribora nego ona, što znači da se ne morate bojati da ćete ostati bez mamaca

piše: Goran Abramović-Chelsea

Svi znaju što su kopče za ribolov i koristili su ih barem jednom. U pogledu njihove uporabe ribički svijet je podijeljen: dosta je onih koji vjeruju da je kopča nebitna stavka i/ili da je svaka kopča dobra…Ostali dugo razmišljaju kakvu i kada kopču koristiti. Osobno spadam u drugu “grupu” i smatram da je kopča iznimno bitan dio pribora jer, ako povučemo paralelu, što ti znači ultra brzi auto ako su ti gume ćelave…

Kopča je važna iz jednostavnog razloga - pruža vam sigurnost. Kada imate kvalitetnu kopču znate da će prije popustiti ostatak (upredenica/monofil/fluorokarbon) pribora nego ona, što znači da se ne morate bojati da ćete ostati bez mamaca.

Prije nekoliko godina igrom slučaja počeo sam izrađivati kopče. Samo i isključivo za svoje potrebe, malo iz dosade a malo iz razloga što stalno volim stvarati. Kao svaki početak i ovaj je bio trnovit a velika pomoć mi je bio Željko Kuk-Ultegra (višestruki hrvatski reprezentativac) koji me uveo u svijet izrade kopči.

Chelse@ kopče

Sam put nastanka „moje“ kopče dugo je trajao. Prvo sam krenuo s onim što mi je bilo pod rukom: dvoja-troja kliješta i žica iz dućana koja služi za izradu metalnih sajli. Imam sačuvanih nekoliko tih početnih radova, majko mila na što je to ličilo... Ali, bez obzira na izgled već i prvi komadi su bili funkcionalni i sasvim su mi dobro poslužili. Postavši svjestan toga nastavio sam izrađivati kopče, ali sam sa svakom novom težio boljem estetskom izgledu. Nakon izgleda na red je došlo ono najvažnije - nosivost i funkcionalnost.

Tu problematiku sam rješavao skoro dvije godine dok nisam našao odgovarajuću žicu.

Tri u jedan

Pronalaskom žice uspio sam objediniti oblik, izgled i nosivost kopče. Dugo sam „fantazirao“ i s raznim modelima da bi se to na kraju ipak svelo na onaj prvi osnovni model. Polako je sve veći broj mojih prijatelja i poznanika koristio kopče a povratne informacije s ribolova su bile bolje od svih mojih očekivanja, bilo da se radilo o slatkovodnom ili morskom ribolovu, mikro kopčama ili velikim kopčama. Danas imam dva modela i šest veličina koje su mi postale standard. Svaka kopča ima svoj „trofej“(„bass“- som 30+kg, „smuđ“- som 40+kg, Ultra Light Sea Bass Finesse- lica 2kg...)

Autor sa ulovljenom palamidom...

...i pastrvom na "hande made" varalicu i kopču

Ova sama priča nije o „meni“ nego o iskustvu s kopčama pa bih vam svratio pažnju na ono što treba biti važno kod svake kopče.

Kao i u nekim drugim oblastima vrijedi ona stara: “koliko para- toliko muzike“- iako, u zadnje vrijeme čujem da nije baš u svim slučajevima tako, te da su i neki renomirani proizvođači podlegli pritisku jeftine proizvodnje u skupom omotu (plaćanje brenda a ne kvalitete). Da ne budem nepošten, čujem i da su neki manje renomirani brendovi po povoljnijim cijenama izbacili sasvim solidne kopče na tržište.

Razlike

Prvo što treba shvatiti je da niti jedna serijski izrađena kopča neće biti toliko dobra od one koja je u potpunosti izrađena ručno. Ovom rečenicom ne aludiram na sebe, jer siguran sam da znate barem dva-tri majstora koji na vašem prostoru prave kopče. Velikim serijama spušta se kvaliteta i cijena proizvoda dok je kod ručne proizvodnje to potpuno suprotno-raste kvaliteta ali i cijena (uostalom kao i u svakom drugom obliku proizvodnje).

Druga stvar - vrlo je bitan pravilan izbor kopče! Sigurno imate više štapova za više vrsta ribolova; spin štuke, spin klena, spin na moru, ect... isto tako je i s kopčama. Kopču birajte prema vrsti ribolova na taj način da vam pokriva do dvije vrste ribe: bass+ smuđ, smuđ + štuka, štuka +som…

Iva sa somom od 34 kg kojeg je izdržala "bass" kopča

Testiranje

Nakon što ste odabrali kopču testirajte koliko puta ju možete otvoriti i zatvoriti(bez peana, kliješta i sličnih pomagala). Ako kopča nije kvalitetna već nakon desetak otvaranja i zatvaranja primijetit ćete da je lak puknuo ili da se kopča deformirala. Kao zadnji test jednostavno uzmite monofil ili upredenicu koji nose cca 5kg manje nego što nosi kopča i napinjite dok „pametniji ne popusti“. Sada se mnogi pitaju zašto tolika razlika?! Vrlo jednostavno, ako ste spiner vrlo vjerojatno za srednji spin koristite upredenicu #0.8 koja je prosječne nosivosti 8kg, dok kvalitetna mala kopča nosi sigurno 15 kg. Poanta testa je da je kopča ispravno dimenzionirana i da izdrži duže nego ostatak vašeg pribora a ne da si režete ruke monofilom/upredenicom silom pokušavajući deformirati/otvoriti kopču - što mnogi rade da bi dokazali ne znam što... ).

Nakon ova dva obavljena testa znat ćete koliko je pouzdana kopča koju koristite. 

Ovaj kratak tekst nije „znanstvena fantastika“ ali se nadam da sam vam barem malo olakšao odabir budućih kopči. 

Bistro!

Kopča spram opreme i plijena

Naoružavamo varalice

Samo morski ribolovci znaju kako so može da uništi opremu. Tuširanje slatkom vodom je obaveza ako želimo da nam štapovi i mašinice traju što duže. Sa udicama ni to ne funkcioniše baš najbolje – trajanje se može malo produžiti, ali se povećava i vjerovatnoća da ćemo se naći u situaciji da žalimo što nismo nasukali „ribu života“.

Malo tržište, mala i ponuda – tako je to u Crnoj Gori. Sreća je da imamo prijatelje u inostranstvu, pa možemo da naručimo stvari za koje znamo da su kvalitetne, kao i one čiji kvalitet želimo da testiramo. Prije nekoliko dana stigao je paketić sa trokukama i udicama. Na slici su Decoy Pluggin Single 27, Decoy Y-F33R Drillinge i VMC Cone Cut 8573 RD Barbarian.

Megabass Vision 110 dobio je nove trokuke

Vobler & vobler

Po štapu i struni zna se kada vobler "radi" kako treba

Na osnovu ličnog iskustva, voblere dijelim na ''one za brancina'' i ostale. I zato uvijek nosim dvije kutije sa voblerima.U jednoj su oni za brancina. U drugoj za ostale ribe. Jedini ispravan savjet je da kupite nekoliko skupih voblera, a mnogo više jeftinih. Jedino što garantujem jeste da će riba da udari na ove prve…

Piše: Mladen Zadrima

Voblerima dajem prednost u odnosu na sve ostale varalice, po cijenu da mi zamjere mnoge kolege. Dajem im prednost zbog toga što se lijepo osjeća na štapu dok rade, ali i kad ne rade – kad vobler stane ako se u njega upetlja trava ili kakva kesa… Prednost mu dajem zato što vibrira, zvecka i jedino što bih mijenjao je to da bih rado stavio jednokrake udice.

Singl udice manje povređuju sitne brancine pa ih je lakše osloboditi

Dobar, da ne kažem krupan brancin postao je rijetkost, a ja poštujem neka pravila i, jednostavno, sve ispod mjere vraćam u vodu. Isto tako postupam i sa škarmovima i zubaticama. Nažalost, nerijetko se desi da nedorasli primjerak proguta trokuku i nemoguće je takvu ribu vratiti. Zato tragam za jednokrakim udicama za voblere kako bih izbjegao da kući donosim one ispod mjere. Zbog navedenog i ne lovim sitnim varalicama. Naravno, ja nijesam profesionalac i nijesam svaki dan na vodi, pa zato ovo tretirajte kao iskustva običnog ribolovca.

Mjera

Ono što sam definitivno utvrdio jeste da veliki vobler nije prevelik zalogaj ni za jednu ribu. Na trinaesticu ili čak petnaesticu kačile su se i ukljate, širuni i mali brancini, škarmovi, nedorasli zubaci, lice… Bilo je i onih po mjeri, a nekoliko puta je i vobler i predvez odlazio skupa sa ribom koju je na spinerski, brancinaški pribor, bilo nemoguće zaustaviti.

Boja - dilema bez razloga?

Dilema koju nikada nijesam riješio, nijesam doduše ni pokušavao, jeste koju boju voblera da odaberem. Pridržavao sam se toga da u mutnijoj vodi koristim sjajnije i upadljivije obojene voblere, a u bistrijoj manje upadljive, prirodno obojene. Danju. Noću, mislim i tvrdim da boja nema nikakve veze, da je za lov presudan rad varalice ili eventualno zvuk koji proizvodi.

Jednododjelni, jointed... 

Pristalica sam jednodijelnih u odnosu na jointed (dvodjelne, višedjelne) voblere zbog toga što se mnogo bolje, lakše i dalje zabacuju iako je rad jointed voblera, možda, izazovniji za ribu. Dvodjelni su lošije balansirani i često se mrse, pogotovu ako ima vjetra.

Pobornik sam stava da treba probati sve voblere do kojih se može doći, ali isto tako da se provjereni vobleri uvijek pokažu kao najbolji.

Velika varalica, velike udice - veća šansa da krupan brancin završi na kopnu

Na osnovu ličnog iskustva, voblere dijelim na ''one za brancina'' i ostale. I zato uvijek nosim dvije kutije sa voblerima.U jednoj su oni za brancina.U drugoj za ostale ribe. Jedini ispravan  savjet je da kupite nekoliko skupih voblera, a mnogo više jeftinih. Jedino što garantujem jeste da će riba da udari na ove prve…

Vješaonik za čizme

piše: Miodrag Miško Leković

Gumene čizme različitih dužina, kao i pecaroški kombinezoni (waders), obavezan su dio opreme obalnih varaličara. Često prinuđeni da u malom kutku stana potrpamo svu pecarošku opremu, propisno odlaganje kabastih stvari, kao što su čizme i kombinezoni, ponekad je pravi izazov. Ono što sam naučio posle bacanja prvog para čizama koje su počele da puštaju vodu, jeste da se nikad ne smiju odlagati savijene. Možda me je to neko i posavjetovao, ali ja volim da učim na teži način. Ali, zato sam, nakon kupovine novog para čizama, dobro znao šta mi treba – vješaonik za čizme. Kako su me u lokalnim radnjama blijedo gledali kad sam tražio tu čudnu spravu, odlučio sam da rješenje potražim na internetu. Inspiraciju sam dobio nakon par minuta i vratio se u jednu od pomenutih lokalnih radnji sa kratkim spiskom: tri nosača za police 25 x 30 cm i 9 šrafova sa plastičnim tiplama. Bušilicu sam pozajmio, libelu i olovku imao. Krenuo sam redom:

Početno stanje

Materijal

Libelom poravnavam prvi nosač.

Rastojanje između donjih šrafova je 10 cm.

Nakon ušrafljivanja donjih šrafova, opet poravnavam libelom,
obilježavam mjesta za rupe, bušim i ušrafljujem.

Propisno odloženje čizme...

... i novi prostor za kutije sa varalicama.