2021/04/11

Pozdrav, druže bojanski

 


Miki Maudić


piše: Nenad RADOVIĆ

Kako je odrastati i živjeti uz Bojanu, osjećati je cijelim bićem i stariti uz nju –  znaju oni koji su cijeli svoj vijek posvetili toj rijeci. A sve je manje takvih. Posebno nakon što je, nedavno, zauvijek sa njenih obala otišao Miki Maudić.

Iznenadio me i rastužio nestanak čovjeka s kojim sam na Bojani proveo hiljade noći u nadmudrivanju s levrecima, vrhunskog ribolovca, jednog od prvih ozbiljnih bojanskih varaličara i majstora izrade silikonaca. Otišao je samo 15 dana iza rođenog brata i ribolovca - Mijana. I samo godinu poslije njihovog  brata Dragana. Surova sudbina, a nije tako trebalo, jer su u pitanju ljudi koji nikome nijesu zlo mislili, a ne učinjeli.

Bez pitanja

Teško da mogu da zamislim da ću ovoga ljeta otići na vodu, onako iza ponoći, kad većina ribolovaca odustane, a da iz mraka ne začujem poznato : „E, Neno?“ Pitanja koje je značilo mnogo toga, a najprije da smo sami na vodi i da možemo, kada sve utihne, opušteno da kažemo što ima. Zastanem, podnesem mu izvještaj o prethodnim noćima (ako se nijesmo vidjeli), a onda o trenutnom ulovu: gdje, što, kako. Kad završim, od Mikija sam dobijao uzvratne informacije. Krili smo se u tamnim noćima, jer su Bojanu, pored ljudi koji su bili njena djeca, odavno počeli da pohode i oni koji to nijesu bili, niti im je bio cilj da ikada to postanu. Sa takvima nijesmo željeli imati ništa. Išli smo iza ponoći i krili se po mračnim mjestima, da bi bar malo živjeli nekadašnju Bojanu.

A davno je počelo. Sretosmo se na Bojani 1980. godine. Štapovi od stakloplastike, po jedna „rapala“ i čekanje da svane na ušću. Neizbježno drhtanje od jutarnje svježine i adrenalina koji nas je nepovratno vezao i stalno vraćao Bojani. Sviće, voda pršti od marida, a glave levreka se sudaraju u pokušaju da prvi stignu do naših „rapala“. Navijali smo jedni za druge, vadili varalicu iz vode kad bi nekome udario veliki komad, da slučajno ne zasmetamo. A nije nam bio problem. Malo nas bješe, a ribe mnogo. Marko sa sinovima Mikijem i Mijanom, Nuno sa sinom Mirsom, otac i ja. Sem kad bi došao Nebojša iz Beograda. I godinama je to tako bilo. Bojana je bila divlja, a pitoma. Hranila je svoju djecu, a uzimala zdravlje. I svi smo to znali, ali nijesmo znali ni mogli da prestanemo da uzimamo od nje i da joj se dajemo u potpunosti. Bar neki od nas. Miki pogotovo.

Sve smo kraj nje imali. Obilje najkvalitetnije ribe i divljači, hranili se kao što se ne hrane ni carevi: levreci, šojze, rumbači, lice i jegulje tik izvađene iz čiste Bojane. A birali smo i divljač. Hljeb je pekao Miki, i priganice... A tek  ljeta su bila divna. Turisti sa svih meridijana hrlili su na Adu, mi uživali u njihovom društvu i mogućnosti da nešto zaradimo radeći ono što smo najviše voljeli.

Na žalost, ubrzo su došla neka ružna vremena, pa je Bojana skoro ubijena ljudskim zločinjenjem. Dogodila se navala krivolovaca, dinamitaša, grabež bez milosti i promišljanja da je rijeka tu prije nas, a biće i za neke generacije koje slijede. Nisam to mogao gledati, pa sam nekih sedam godina odbijao da odem na nju. Teško mi je bilo gledati crnu površinu rijeke, koju smo nekad pili, po kojoj pluta ubijena riba.

Bojana na mjestu gdje se račva kod Ade


Riječi prekora

Kada se nakon tog mraka stanje unekoliko popravilo, vratio sam se ponovo rijeci. I sretnem Mikija, koji je nije napuštao ni u tom najtežem vremenu. Kao da ga sad čujem kako mi je rekao: „Sram te bilo“! Prekorio me što nisam bio tu kad je našoj Bojani bilo najteže.

Ovog proljeća opet ubijaju našu Bojanu. Ubijaju je zlotvori, ali i oni koji bi trebalo da je zaštite. Uzalud im sve, opet će se ona izdići kao Feniks. Biće tu i za mog Bojana. Ali više Miki neće biti tu da svjedoči. Otišao je bojanski šerif i ne mogu mu vratiti za ono „sram te bilo“. A volio bih.

Pozdrav, druže bojanski...