„Crnilom“ protiv sivila

 

Upis nakon godinu pauze

piše: Igor PERIĆ

Mi to zovemo “Centralna rođendanska proslava“: kad se nas nekoliko „škorpija“, pojačanih prijateljima, okupi u ribolovu ili lignjolovu jednog vikenda u novembru...Kafa za koncentraciju, čaša vina ili domaće rakije za zdravicu, poneka lignja i sipa, i - proslava koja padne obično sredinom mjeseca je ispunjena.

Ekipa nije bila kompletna, neke je od ponte odvojio posao, ali ćemo to ispraviti uz rižoto. Jednom kad se skupimo, samo da ne bude da nam lignje ostanu za mamce čekajući taj miting. Prema posljednjim informacijama biće okupljanje, na otvorenom, sve u skladu sa važećim epidemiološkim mjerama – dvije dužine štapa razmaka, astal vikinški, porcije momačke...

Šalu na stranu, lani u ovo doba samo smo lovili onlajn, jer se zbog policijskog časa ni do mora nije moglo, pa je svako prigao svoju lignju (patagoniku) na svom tiganju, a vino se točilo preko Zoom-a. Takva nam je zbilja: živimo u vrijeme različitih sojeva i nesojluka, pa je ribolov/lignjolov posljednja linija odbrane zdravog razuma i glave na ramenima.

Umjetnička

Da ne „crnjačim“ pandemijskim aspektima, već da se vratim crnilu od sipa i liganja koje razbija opšte sivilo. Prije nego vam dočaram kako je jedan palamar od kalamara te večeri udario na ručno rađenu skosavicu našeg druga i meštra Danila - koji nikako da se fokusira na izradu tih rukotvorina - još jedna kratka digresija. Koja opet ima veze sa glavonošcima i crnilom.

Jupolka u zimskim tonovima 

Neki dan, naime, na kafi priča prijatelj kako je kao klinac išao sa jednim starim slikarom da pendula...Love iz ruke, „radi“ lignja lijepo, kad...jedan primjerak zakačen na Rapalin tonući squid model propisno plasira crnilo po članovima posade. To je toliki utisak ostavilo na umjetnika da mu se javila sjajna ideja - da takav njen mlaz crnila, u realnom vremenu i prostoru, „uhvati“ u ram od platna... I tako ovjekovječi autentični izraz krakatog stvora zbog kojeg se i mi, eto, svake zime mrznemo po bokeških ponti i usput nosimo kante od jupola. Ne da bi slikali, već da ne „šporkamo“ rivu, odnosno ostavljamo tragove.

Nije na ovoj našoj Centralnoj proslavi bilo previše zime. Sredina novembra je još bila blaga, ali smo (valja se, slavi se) ponijeli vina, jabukovače i suhomesnatih „kontrategova“ za maligane, zgrijanih za ovu priliku na, što reče kolega ribolovac, „plin power“ plamenu.

Dio ekipe na okupu

Vinska priča

Mladen prvi dobija povlačenje na eging tehniku. Čuje se kako „pumpa“ i Duško, naš član ekipe koji više lignje ne prepušta slučaju, vadi iz gepeka namjensku volegu (meredov, mrežicu). Kalamar je na ponti i veče je moglo da počne.

Prva koja je završila na ponti

Meštrova sila

U jednom momentu, kada nam se pridružio Miško, koji je stigao iz drugog dijela zaliva, gdje je provjeravao kako stoji situacija sa sipama i lignjama na par ponti, u vodi je bio čitav repertoar boja, varijacija sa i bez olova... Pušći, skosavica, tandema...

Od DTD, Yamashite, Yo-zuri, preko nekih „no name“ varijanti, do ručnih radova.

Nakon što sam izmijenio par skosavica, sjetim se da već par lignjolova (to u mom slučaju ispada duže od godinu) nosim jednu ručno rađenu, koju nikako da probam. Drug Danilo nije bio s nama na ponti, ali kad su njegove rukotvorine tu, onda kao da je „sila sa nama“.

Ide ta srebrna skosavica samostalno, u eging varijanti. Slijedi par zabačaja, dovoljno da provalim kako tone, koliko joj treba. Onda promjena ugla ciljanja i plasiram je malo dalje. Poslije 20 sekundi i nekoliko  skosanja, mašinica počinje da „pjeva“. Dril proklizava u ritmu pumpanja, štap kompenzuje pokušaje bjegova „plovnog objekta“ na mlazni pogon... Sada ćete reći da je to od vina. Nije, ko je lovio krupnu lignju zna kako ona lijepo zna da drila i pumpa, kao da 10 malih „snorkijevaca“ grabi varalicu i pokušava da je „ekranizuje“. Prihvatilica je tu i prva ovogodišnja, „dooobra“ lignja je na slici. Opet zahvaljujući Dušku koji je bio glavni hroničar događaja te večeri.

Meštrove rukotvorine bile im po meraku

Prošlo je sigurno sat nakon prve, kada sam, ovoga puta koristeći tandem skosavice i pušće, dobio drugu, daleko manju. Udarila je na gornju varalicu, tj pušću, „bijelog ubicu“ od DTD, sa dodatkom jedne boje na leđima.

Kod tandem prezentacije na meti je bila gornja varalica

Finiš

Poslije toga, da mi ne bi bilo previše, ja sam se prihvatio plina, tiganja i kuvanja kafe. Za upis dosta ove godine. A ekipa je nastavila da uporno pretražuje teren i na pontu, svi redom, Duško, Mladen i Miško, dopisali su ovaj naš skor sa još ponekom lignjom ili sipom. 

Miško nalazi dobitnu kombinaciju i kad lignje nijesu previše aktivne 

Tu su i sipe

I dodatno škrpočem, kakvog je Mladen izvadio na pušću. I to mu nije prvi put. Škarpun mu je čestitao rođendan, zaigrao i odletio sa pušće nazad u more.

Škarpun htio da proba što to lignje jedu...

Bio je to znak da je vrijeme da se ide preko „sedam gora“ do Podgorice. Nije baš toliko daleko, iako nam se lokalni ribari dive što nam pada na um da zbog par sati lignjolova putujemo po dvije ure. Ali tako je kad je nešto merak, a ekipa prava!

Do sljedećeg čitanja.

Autorsko zagrijavanje 

 

 

 

 

 

 

 

 

Pozdrav, druže bojanski

 

Miki Maudić

piše: Nenad RADOVIĆ

Kako je odrastati i živjeti uz Bojanu, osjećati je cijelim bićem i stariti uz nju –  znaju oni koji su cijeli svoj vijek posvetili toj rijeci. A sve je manje takvih. Posebno nakon što je, nedavno, zauvijek sa njenih obala otišao Miki Maudić.

Iznenadio me i rastužio nestanak čovjeka s kojim sam na Bojani proveo hiljade noći u nadmudrivanju s levrecima, vrhunskog ribolovca, jednog od prvih ozbiljnih bojanskih varaličara i majstora izrade silikonaca. Otišao je samo 15 dana iza rođenog brata i ribolovca - Mijana. I samo godinu poslije njihovog  brata Dragana. Surova sudbina, a nije tako trebalo, jer su u pitanju ljudi koji nikome nijesu zlo mislili, a ne učinjeli.

Bez pitanja

Teško da mogu da zamislim da ću ovoga ljeta otići na vodu, onako iza ponoći, kad većina ribolovaca odustane, a da iz mraka ne začujem poznato : „E, Neno?“ Pitanja koje je značilo mnogo toga, a najprije da smo sami na vodi i da možemo, kada sve utihne, opušteno da kažemo što ima. Zastanem, podnesem mu izvještaj o prethodnim noćima (ako se nijesmo vidjeli), a onda o trenutnom ulovu: gdje, što, kako. Kad završim, od Mikija sam dobijao uzvratne informacije. Krili smo se u tamnim noćima, jer su Bojanu, pored ljudi koji su bili njena djeca, odavno počeli da pohode i oni koji to nijesu bili, niti im je bio cilj da ikada to postanu. Sa takvima nijesmo željeli imati ništa. Išli smo iza ponoći i krili se po mračnim mjestima, da bi bar malo živjeli nekadašnju Bojanu.

A davno je počelo. Sretosmo se na Bojani 1980. godine. Štapovi od stakloplastike, po jedna „rapala“ i čekanje da svane na ušću. Neizbježno drhtanje od jutarnje svježine i adrenalina koji nas je nepovratno vezao i stalno vraćao Bojani. Sviće, voda pršti od marida, a glave levreka se sudaraju u pokušaju da prvi stignu do naših „rapala“. Navijali smo jedni za druge, vadili varalicu iz vode kad bi nekome udario veliki komad, da slučajno ne zasmetamo. A nije nam bio problem. Malo nas bješe, a ribe mnogo. Marko sa sinovima Mikijem i Mijanom, Nuno sa sinom Mirsom, otac i ja. Sem kad bi došao Nebojša iz Beograda. I godinama je to tako bilo. Bojana je bila divlja, a pitoma. Hranila je svoju djecu, a uzimala zdravlje. I svi smo to znali, ali nijesmo znali ni mogli da prestanemo da uzimamo od nje i da joj se dajemo u potpunosti. Bar neki od nas. Miki pogotovo.

Sve smo kraj nje imali. Obilje najkvalitetnije ribe i divljači, hranili se kao što se ne hrane ni carevi: levreci, šojze, rumbači, lice i jegulje tik izvađene iz čiste Bojane. A birali smo i divljač. Hljeb je pekao Miki, i priganice... A tek  ljeta su bila divna. Turisti sa svih meridijana hrlili su na Adu, mi uživali u njihovom društvu i mogućnosti da nešto zaradimo radeći ono što smo najviše voljeli.

Na žalost, ubrzo su došla neka ružna vremena, pa je Bojana skoro ubijena ljudskim zločinjenjem. Dogodila se navala krivolovaca, dinamitaša, grabež bez milosti i promišljanja da je rijeka tu prije nas, a biće i za neke generacije koje slijede. Nisam to mogao gledati, pa sam nekih sedam godina odbijao da odem na nju. Teško mi je bilo gledati crnu površinu rijeke, koju smo nekad pili, po kojoj pluta ubijena riba.

Bojana na mjestu gdje se račva kod Ade

Riječi prekora

Kada se nakon tog mraka stanje unekoliko popravilo, vratio sam se ponovo rijeci. I sretnem Mikija, koji je nije napuštao ni u tom najtežem vremenu. Kao da ga sad čujem kako mi je rekao: „Sram te bilo“! Prekorio me što nisam bio tu kad je našoj Bojani bilo najteže.

Ovog proljeća opet ubijaju našu Bojanu. Ubijaju je zlotvori, ali i oni koji bi trebalo da je zaštite. Uzalud im sve, opet će se ona izdići kao Feniks. Biće tu i za mog Bojana. Ali više Miki neće biti tu da svjedoči. Otišao je bojanski šerif i ne mogu mu vratiti za ono „sram te bilo“. A volio bih.

Pozdrav, druže bojanski...