piše: Nenad RADOVIĆ
Kako je odrastati i živjeti uz
Bojanu, osjećati je cijelim bićem i stariti uz nju – znaju oni koji
su cijeli svoj vijek posvetili toj rijeci. A sve je manje takvih. Posebno nakon
što je, nedavno, zauvijek sa njenih obala otišao Miki Maudić.
Iznenadio me i rastužio nestanak
čovjeka s kojim sam na Bojani proveo hiljade noći u nadmudrivanju s levrecima,
vrhunskog ribolovca, jednog od prvih ozbiljnih bojanskih varaličara i majstora
izrade silikonaca. Otišao je samo 15 dana iza rođenog brata i ribolovca -
Mijana. I samo godinu poslije njihovog brata Dragana. Surova
sudbina, a nije tako trebalo, jer su u pitanju ljudi koji nikome nijesu zlo
mislili, a ne učinjeli.
Bez pitanja
Teško da mogu da zamislim da ću ovoga
ljeta otići na vodu, onako iza ponoći, kad većina ribolovaca odustane, a da iz
mraka ne začujem poznato : „E, Neno?“ Pitanja koje je značilo mnogo toga, a
najprije da smo sami na vodi i da možemo, kada sve utihne, opušteno da kažemo
što ima. Zastanem, podnesem mu izvještaj o prethodnim noćima (ako se nijesmo
vidjeli), a onda o trenutnom ulovu: gdje, što, kako. Kad završim, od Mikija sam
dobijao uzvratne informacije. Krili smo se u tamnim noćima, jer su Bojanu,
pored ljudi koji su bili njena djeca, odavno počeli da pohode i oni koji to
nijesu bili, niti im je bio cilj da ikada to postanu. Sa takvima nijesmo
željeli imati ništa. Išli smo iza ponoći i krili se po mračnim mjestima, da bi
bar malo živjeli nekadašnju Bojanu.
A davno je počelo. Sretosmo se na
Bojani 1980. godine. Štapovi od stakloplastike, po jedna „rapala“ i čekanje da
svane na ušću. Neizbježno drhtanje od jutarnje svježine i adrenalina koji nas
je nepovratno vezao i stalno vraćao Bojani. Sviće, voda pršti od marida, a
glave levreka se sudaraju u pokušaju da prvi stignu do naših „rapala“. Navijali
smo jedni za druge, vadili varalicu iz vode kad bi nekome udario veliki komad,
da slučajno ne zasmetamo. A nije nam bio problem. Malo nas bješe, a ribe mnogo.
Marko sa sinovima Mikijem i Mijanom, Nuno sa sinom Mirsom, otac i ja. Sem kad
bi došao Nebojša iz Beograda. I godinama je to tako bilo. Bojana je bila
divlja, a pitoma. Hranila je svoju djecu, a uzimala zdravlje. I svi smo to
znali, ali nijesmo znali ni mogli da prestanemo da uzimamo od nje i da joj se
dajemo u potpunosti. Bar neki od nas. Miki pogotovo.
Sve smo kraj nje imali. Obilje
najkvalitetnije ribe i divljači, hranili se kao što se ne hrane ni carevi:
levreci, šojze, rumbači, lice i jegulje tik izvađene iz čiste Bojane. A birali
smo i divljač. Hljeb je pekao Miki, i priganice... A tek ljeta su
bila divna. Turisti sa svih meridijana hrlili su na Adu, mi uživali u njihovom
društvu i mogućnosti da nešto zaradimo radeći ono što smo najviše voljeli.
Na žalost, ubrzo su došla neka ružna
vremena, pa je Bojana skoro ubijena ljudskim zločinjenjem. Dogodila se navala
krivolovaca, dinamitaša, grabež bez milosti i promišljanja da je rijeka tu
prije nas, a biće i za neke generacije koje slijede. Nisam to mogao gledati, pa
sam nekih sedam godina odbijao da odem na nju. Teško mi je bilo gledati crnu
površinu rijeke, koju smo nekad pili, po kojoj pluta ubijena riba.
 |
| Bojana na mjestu gdje se račva kod Ade |
Riječi prekora
Kada se nakon tog mraka stanje
unekoliko popravilo, vratio sam se ponovo rijeci. I sretnem Mikija, koji je
nije napuštao ni u tom najtežem vremenu. Kao da ga sad čujem kako mi je rekao:
„Sram te bilo“! Prekorio me što nisam bio tu kad je našoj Bojani bilo najteže.
Ovog proljeća opet ubijaju našu
Bojanu. Ubijaju je zlotvori, ali i oni koji bi trebalo da je zaštite. Uzalud im
sve, opet će se ona izdići kao Feniks. Biće tu i za mog Bojana. Ali više Miki
neće biti tu da svjedoči. Otišao je bojanski šerif i ne mogu mu vratiti za ono
„sram te bilo“. A volio bih.
Pozdrav, druže bojanski...
