Trag u beskraju

Bio je to jedan jedini udarac tog dana. Ali pravi! Uslijedila je, međutim, situacija koju uglavnom ne prate fotografije, već mrmljanje sebi u bradu, nemoć u nogama i pogled ka horizontu

piše: Igor PERIĆ

Drma vas adrenalin, osmijeh se nekontrolisano rasteže preko lica dok se krupna riba presijava u vašim rukama.

Ima li veće radosti od tako ovjekovječene ribolovne zgode. Pa, još kada fotografije i opis događaja s ponosom dijelite sebi sličnim ribolovnim fanaticima, a okršaj danima „traje“ u priči i slici. Uspomene su to koje se ne zaboravljaju.

Druga strana 

Ima, međutim, nekih koje se još teže zaborave iako ih, obično, ne prate fotografije. Samo ostaju urezane situacije u kojima vam noge klecaju od silnog uzbuđenja koje naglo prelazi u nevjericu jer je beštija uspjela da se otrgne kontroli i ostavi vas da joj samo pratite „trag u beskraju“. Preciznije, da nagađate kolika je bila, što je pošlo naopako, da li je struna upala među peraja, ili je popustio predvez pod teretom zuba, prethodnih naprslina...

Kako god bilo, riba vam „mahnula repom“, pobijedila u okršaju. I tu se ne može mnogo učiniti. Ali ostaje žal.

Kolega ribolovac mi je svojevremeno priznao kako se nekih ulova i ne sjeća, ali makar jednom nedjeljno pomisli na tunu, dimenzije njenog oka i neponovljivu boje leđa, koju je prošlog proljeća bespomoćno gledao kako nestaje u plavetnilu kada se uspjela izvući gotovo sa gafa, ispod same barke...

U mom slučaju definitivno nije bila tuna, ali ništa manje jak osjećaj gorčine trefio me je prije nekoliko dana kada sam, nakon puna tri mjeseca odsustva iz meni najdraže shore igre, konačno uspio da se sastavim s vremenom i morem. Desio se dril o kakvom sanjam – makina se razmrdala, kočnica probudila..Samo što je kratko trajalo. 

Zona

Bio je to jedan jedini udarac tog dana. Prethodno, od svitanja sam bezuspješno tražio brancina. Kada potraga nije urodila plodom duž nekoliko potoka i čitave jedne fino talasima zamućene plažne linije, kolega Miloš i ja prebacili smo se nekoliko kilometara dalje i podijelili na dva fronta: on desno, duž plaže, ja lijevo ka nasipu koji dijeli plitku zonu od dubine. Računam da bih, eventualno, mogao da lociram kakvog škarma ili zubaticu.

Volim da pregledam obalnu liniju i tražim znake aktivnosti. Primijetio sam pored stijene u plićaku jato sitne ribe koje se drži dalje od opasne zone: skoro da se ponašaju poput priljepaka, samo što se ne uzveru na kamen u vodi...Bacim pored njih varalicu – ne mrdaju! Pomislio sam kako su dobro istraumirane jer im je nešto satjeralo „srce u peraja“.

 Jutro se već dobro zaletjelo, sunce granulo, bistro. Provlačim „šetača“ na prelazu plitkog i dubine, uz obod stijena. Kako nema rezultata, mijenjam varalicu i stavljam vobler koji je tek nabavljen nedavno. Da provjerim kako radi i vidim ima li što „ispod površine“.

Pogled na "bojno polje" iz Daiwa perspektive

Kod trećeg zabačaja, nakon par okreta ručice i agresivnih poteza štapom, ruka mi ostaje zakovana! Riba „puni“ blank, kičma štapa preuzima teret, sila se prenosi na podlakticu a kočnica na Daiwi reaguje. Bolje rečeno, kočnica vrišti koliko može, a riba vuče ka otvorenom silovito, bez zastajkivanja...Pogledom analiziram teren, već proračunavam sljedeći korak sa stijene na stijenu, ali nakon nekih desetak sekundi ludila sve staje!

Puklo...

Samo sam duboko uzdahnuo i gledao u horizont. Namotavam i vidim da spoj fluorokarbona i upredenice „nije mrdao“, ali nema kopče, ni varalice. Puklo...Slijedi analiza, premotavanje po glavi: jel čvor bio dobar, da li je u prehodnim okretima gdje varalica dokačila kakav kamen. Za promjenu, ovog puta nijesam psovao, nekako sam relativno junački podnio taj poraz. Krivo mi jedino ako je varalica ostala u nepcu beštije, krupne lice, sudeći prema udarcu i načinu na koji se sve odvijalo.  

Kad je već tako moralo da bude, moliću se da su je udice samo okrznule i da je pretekla taj duel. Neka joj je prosto, ako već nije htjela na fotografiju sa mnom.

Profilna slika beštije koja ovog puta nije htjela pred kamere:Lica (Lures way arhiva)

Jadranski esperanto

 U Dubrovniku i Petrovcu brancin je smudut. Negdje ćete čuti da je lubin.Na Bojani je levrek, a na gradelama, pečen u soli ili kuvan lešo je – za prste pojesti. Uglavnom, teško ga je pomiješati sa bilo kojom ribom, lovio on cipole ili ganjao skakavice

Piše: Igor PERIĆ

-Prijatelju i kolegi, da nauči što je smudut– napisao je dubrovački novinar i publicista Davor Mladošić u posveti na uvodnim stranicama knjige „Naški – dubrovački rječnik“ koju mi je darovao kada sam prije dvije godine pravio s njim razgovor za novine.

Knjiga, čiji je Davor koautor, bila je povod za priču, dok je smudut – ispostavilo se – bio okidač za uvod, što nije čudo kad se sretnu kolege po udici.

Sinonimi

Između toliko dubrovačkih izraza Davor je potrefio na pravi iz škrinje jadranskog esperanta: smudut je jedan i od naših, crnogorskih sinonima za brancina.

Preciznije rečeno, smudut na naškom, tj. paštrovskom govoru, dakle u Petrovcu i okolini, isto je što i smudut na Davorovom, naškom u Dubrovniku.

Nastavite li dalje ka Bojani, i još dalje ka istoku, smudut postepeno lavira: od brancina, preko ulcinjskog levreka ili grčko-turskog levrakija. 

Slika govori više od hiljadu riječi: Njegovo veličanstvo - brancin

foto: M. Leković

Sličnosti se pronalaze u bogatstvu izraza, pa svaka vala duž obale Jadrana ima svoj – „naški“ termin. Krio se u njoj i cipole lovio lubin ili skakavicu ganjao levrek. Naški je naški.Tako vam je to na Jadranu, lubin, brancin, agač, smudut, levrek...ista riba, posebno kad, naški rečeno, „završi na gradele“.

Kopča

Prelistavajući knjigu „Naški“, objavljenu u izdanju Verbum publicum 2011. godine, mogu se naći i domaći izrazi poput ožice, šterike, tmuše, ali i šuše, danu, vazda...

Ispada da je dovoljno zboriti naški pa da te cijela regija razumije.

Prema Davorovim riječima, uticaj mora, srodnog jezika i mentaliteta puno govori. Kultura jadranskog primorja manje-više počiva na sličnim temeljima od Istre do Ulcinja...

Za razliku od nekih drugih uticaja, upravo jezik i morski govori čuvaju sponu koja, poput arhitekture, običaja ili brodogradnje vezuje sve ove vale koje zapljuskuje isto, slano more – veli naš prijatelj po udici s kojim, prvom prilikom, moramo dijeliti nekog smuduta kapitalca na pola: bilo u so zapečenog ili kuvanog na lešo.

Pa, kome se kriva može i "gradelada". A u tome društvu neće biti odviše ni koji sarg i orada...

U vinu je istina, posebno kad su blizu gradele (foto B. Vujović)