Jadranski esperanto

 U Dubrovniku i Petrovcu brancin je smudut. Negdje ćete čuti da je lubin.Na Bojani je levrek, a na gradelama, pečen u soli ili kuvan lešo je – za prste pojesti. Uglavnom, teško ga je pomiješati sa bilo kojom ribom, lovio on cipole ili ganjao skakavice

Piše: Igor PERIĆ

-Prijatelju i kolegi, da nauči što je smudut– napisao je dubrovački novinar i publicista Davor Mladošić u posveti na uvodnim stranicama knjige „Naški – dubrovački rječnik“ koju mi je darovao kada sam prije dvije godine pravio s njim razgovor za novine.

Knjiga, čiji je Davor koautor, bila je povod za priču, dok je smudut – ispostavilo se – bio okidač za uvod, što nije čudo kad se sretnu kolege po udici.

Sinonimi

Između toliko dubrovačkih izraza Davor je potrefio na pravi iz škrinje jadranskog esperanta: smudut je jedan i od naših, crnogorskih sinonima za brancina.

Preciznije rečeno, smudut na naškom, tj. paštrovskom govoru, dakle u Petrovcu i okolini, isto je što i smudut na Davorovom, naškom u Dubrovniku.

Nastavite li dalje ka Bojani, i još dalje ka istoku, smudut postepeno lavira: od brancina, preko ulcinjskog levreka ili grčko-turskog levrakija. 

Slika govori više od hiljadu riječi: Njegovo veličanstvo - brancin

foto: M. Leković

Sličnosti se pronalaze u bogatstvu izraza, pa svaka vala duž obale Jadrana ima svoj – „naški“ termin. Krio se u njoj i cipole lovio lubin ili skakavicu ganjao levrek. Naški je naški.Tako vam je to na Jadranu, lubin, brancin, agač, smudut, levrek...ista riba, posebno kad, naški rečeno, „završi na gradele“.

Kopča

Prelistavajući knjigu „Naški“, objavljenu u izdanju Verbum publicum 2011. godine, mogu se naći i domaći izrazi poput ožice, šterike, tmuše, ali i šuše, danu, vazda...

Ispada da je dovoljno zboriti naški pa da te cijela regija razumije.

Prema Davorovim riječima, uticaj mora, srodnog jezika i mentaliteta puno govori. Kultura jadranskog primorja manje-više počiva na sličnim temeljima od Istre do Ulcinja...

Za razliku od nekih drugih uticaja, upravo jezik i morski govori čuvaju sponu koja, poput arhitekture, običaja ili brodogradnje vezuje sve ove vale koje zapljuskuje isto, slano more – veli naš prijatelj po udici s kojim, prvom prilikom, moramo dijeliti nekog smuduta kapitalca na pola: bilo u so zapečenog ili kuvanog na lešo.

Pa, kome se kriva može i "gradelada". A u tome društvu neće biti odviše ni koji sarg i orada...

U vinu je istina, posebno kad su blizu gradele (foto B. Vujović)