Walk the dog za uporne

Piše: Miodrag-Miško LEKOVIĆ

Iznenadio me poziv za ribolov tog petka. “Razmišljamo da se sjutra spustimo malo na more“ bilo je dovoljno da se u mozgu popale sve lampice i prekidač klikne na poziciju - „ribolovac“! To je posebna vrsta ludila kada može sve oko mene da gori, a ja bih i dalje mazio moje drage igračke sa trokukama i vezao čvorove sa preciznošću i strpljenjem svojstvenim časovničaru ili hirurgu. Da su sljedećeg dana svi drugi odustali, ja bih išao sam. Sve se, ipak, odvijalo po planu, pa sam tog jutra otvorio plakar i probudio opremu iz dugog zimskog sna – bilo je vrijeme za akciju.

Posta do poste

Narednog dana mješovita tročlana ekipa, sastavljena od dvojice pobornika ribolova na dubinku i jednog zagriženog spinera, krenula je iz Podgorice prema moru. Valjalo je izbjeći radove na putu Podgorica-Budva, pa krećemo kroz tunel Sozina, preko Petrovca i Budve, prema poznatim postama u Boki kotorskoj. Put od nekih stotinjak kilometara nije izgledao tako dug u prijatnom društvu i razgovoru.

Na poziciju stižemo negdje oko 12 sati. Ostavljam društvo da postave svoju štapove za ribolov mamcima na dnu, i za nekoliko minuta bio sam spreman za lansiranje varalice. Lijepe pozicije sa mnoštvom potoka koji se ulivaju u more, izazivaju u meni osjećaj da predatori moraju plivati u blizini. Nije ovo baš najbolji period u danu da se jure morske grabljivice, ali me to nije sprječavalo da probam neke nove varalice koje sam dobio za rođendan, a i da zabacim one već provjerene. Vjetar postaje jači i ne dozvoljava daleke zabačaje u svim pravcima, pa je uskoro postalo jasno da ovdje neće biti neke velike šanse za ulov. Isto su vidjele i kolege pored štapova za čekanje, pa uskoro odlučujemo da mijenjamo položaj. Zaliv je prepun lijepih pozicija za sve tehnike ribolova, tako da nema potrebe da se forsira neko mjesto ako se nešta ne dešava. Brzo pakujemo stvari i idemo dalje. Nekoliko puta smo stajali i pokušavali da lociramo ribu, ali ona se nije javljala. More je djelovalo beživotno, a izgledi da ćemo nešto uloviti sve više su se smanjivali.   

Upornost se isplatila

Već je bilo kasno poslijepodne kad smo stigli do tivatskog zaliva. Ekipa je opet zabacila za oradu, a ja u svojim dugačkim čizmama gazio pjeskovitom obalom i prelazio preko betonskih ponti. Vjetar sa zapada nije dozvoljavao besprekornu prezentaciju površinskih varalica, a posidonija po površini dodatno je komplikovala stvari. 
Stižem do jedne široke zavjetrine gdje se moglo normalno loviti, ali i tu ništa nije odavalo prisustvo gladnih čeljusti. Čak su i gavuni u jatima bezbrižno mreškali mirnu površinu, neznatno se uzbudivši kad bi moja varalica pljusnula u njihovoj blizini. Trebao mi je predah pred poslednji pokušaj tog dana.

Predah

Sunce se spustilo iznad brda kad sam lagano krenuo da gazim plićakom prema mjestu sa kojeg sam krenuo. Vjetar je potpuno stao, pa je izgledalo kao da to nije ono isto more od prije pola sata. Sad su se već mogli primjetiti cipoli koji ritmički otvaraju i zatvaraju usta filtrirajući vodeni film. Ali opet, ništa da ih pojuri. Mrak samo što nije pao kad je zazvonio mobilni. 

„Mogli bi da krenemo. Đe si?“ 
Objašnjavam svoju poziciju i krećem prema mjestu gdje mogu najlakše izaći na ulicu. Spreman sam za posljednji zabačaj tog dana. Duel Silver dog 90 u dekoru cipola leti nekih 30 metara prema otvorenom moru. Lagano sam ga počeo dovlačiti skoro više ne prepoznajući njegovo vijuganje u tami ranog predvečerja. Iznenadno „pljaaaassss“ na 10 metara od mene prenulo me je.Voda je toliko prskala, kao da je dijete skočilo u vodu. Nastavljam da vodim varalicu i u centimetar je suočavam sa ribom. Na samo par metara od mene zubata neman je odlučila da napadne taj komad plastike koji joj je ličio na večeru. Moja je! Ne mogu da vjerujem da se poslije cijelog dana bezuspješnje potrage za ribom ovako nešto desilo. Odjednom sam se osjećao kao da sam na nekom takmičenju na kojem mi je baš ova riba potrebna za nagradu, pa sam je bez popuštanja privlačio. Ali, nije se lako predavala. Skakala je iz vode mlatarajući glavom, bježala prema dubini izvlačeći konac sa špulne, nekoliko minuta je pokazivala svoju veliku snagu. Ipak sam pobjedio na kraju. 

Duel silver dog od 9 cm u zubatim čeljustima

Za to vrijeme telefon je uporno zvonio. Kad sam bio siguran da riba nema gdje da pobjegne javio sam se. „Sačekajte me malo, ulovio sam dobru zubaticu“. 
Čestitke i slikanje uslijedilo je kad sam se ribom u ruci pojavio kroz gusto žbunje. 
„E zaslužio si je za svoju upornost“! - dobio sam pohvale od prijatelja.

Doba dana kad zubatice kreću u lov

Dug put kući

Spakovali smo se u auto i krenuli prema Podgorici. Do detalja sam prepričavao šta se sve desilo i zahvaljivao se sreći na ovom ulovu. Zbilja, kakve su šanse bile da se jedina riba tog dana javi tačno ispred mene i da naletim varalicom na nju baš u tom momentu. Eto, posrećilo mi se, kao što će se posrećiti bilo kome ko iskoristi svaki mogući momenat kad je na moru, ne odustajući čak i kada su izgledi za ulov tako mali. Priču prekida Mirko koji govori da se auto čudno ponaša i da mora da stane. Kako smo stali, tako više nismo mogli da krenemo. Brzo smo ustanovili da je jedino rješenje šlep do kuće. Dok smo sačekali da dođe po nas, pa dok smo stigli u Podgoricu, već je prošla ponoć. Preumoran dolazim kući, ali riba mora da se čisti i filetira, a oprema da se pere u slatkoj vodi. Dva sata su prošla iza ponoći kad sam se dohvatio kreveta. Zatvorenih očiju prebirao sam slike današnjeg dana: zeleni obronci iznad mora, modro plava površina vode, svježi mirisni vjetar, topli sunčevi zraci, neizvjesnost i uzbuđenja ribolova, momenti uz prijatelje... Šta se još može poželjeti od jednog dana u životu. Sa tim mislima brzo sam zaspao, zadovoljan i spokojan kao malo dijete.