Brancini kao alternativa

Damirov plijen

Piše: Miodrag-Miško Leković

Iskren da budem – lovili su mi se škarmovi. Sa tom namjerom sam ustao u 2 sata poslije ponoći, kako bih se rasanio i krenuo na put dug 80 km u jednom pravcu.  Prognozirano je lijepo vrijeme, a more će pred zoru biti u dizanju. Sve je izgledalo idealno dok se nisam primakao na 10 km od mora. Sijevanje i niski oblaci prijetili su da pokvare sve moje planove. Ipak sam nastavio put prema poziciji koja mi je već dala dosta lijepih škarmova. Nadao sam se da je nestabilnost lokalnog karatera, kako to uobičajeno nazivaju meteorolozi, ali oblak je već zauzeo nebo iznad mog mjesta i bacao munje na sve strane. Mahanje grafitnim štapom u ovakvim uslovima nije dolazilo u obzir, kao ni povratak nazad bez posoljenih varalica.

Po dogovoru zovem Damira u 4 i 15 računajući da je budan i spreman da mi se pridruži. Sanjivim glasom objašnjava mi da je opet pogrešno uključio alarm i da se tek sad probudio. Kratko komentarišemo vremenske uslove i pravimo drugi plan. Idemo da tražimo brancine po plićacima. Prvi sam stigao na dogovoreno mjesto, ali ga nisam dugo čekao. Nedaleko od mjesta gdje smo parkirali počinje linija vode, odakle se prostire široka, plitka uvala. Stajali smo i tiho razgovarali čekajući bar neki znak na površini vode. Tek što je na istoku počela da se pojavljuje prva svjetlost, površinu vode uznemirili su cipoli u paničnom bijegu. Tu je. Udaljavajuća grmljavina ulila je još dodatnog samopouzdanja, pa je ubrzo štap sa varalicom na kopči bio spreman za prvo lansiranje. A na kopči – Damirov ručni rad. Površinac izdeljan od tvrdog drveta i lakiran do perfekcije. Još kad vidim sa kojom lakoćom pravi savršenu cik-cak putanju, sa sigurnošću sam ustvrdio da će ta varalica ovog jutra uloviti ribu. Baš to se desilo u trećem zabačaju. Bez mnogo taktiziranja ribu izvlačim na suvo. Varalica je ovjerena!

Ovjerena varalica

Damirovoj sreći nema kraja, a ponos raste do samih oblaka. Sa pravom. Dajem mu nazad njegovu varalicu kako bi ulovio koju ribu na nju. On obuva čizme i odlazi prema sredini uvale. Riba se već povukla malo dalje od obale i ja pokušavam na nekim dubljim djelovima da zainteresujem još neki komad. U međuvremenu, Damir prijavljuje udarce, spadanja, pa jednog brancina, pa drugog, pa oradu... 

Nema više taktiziranja. Moram i ja da zagazim, iako nemam čizme. Topla voda uvale prijala je mojim nogama i već su bile dostupne mnogo bolje pozicije za šetanje površinaca. Prvi zabačaj – riba! Malo ozbiljniji komad, reklo bi se po savijanju štapa. Nažalost, borba je kratko trajala, a riba je otišla bogatija za iskustvo koje će joj, možda, pomoći da doživi duboku starost. Malo sam razočaran, ali još uvjek pun samopouzdanja. Zabacujem prema obali nekoliko puta i, nakratko, osjećam ribu na štapu. To je mana ribolova površincima – veliki broj udaraca ribe ostaje nerealizovan. Bacam na sve strane u potrazi za ribom. Posle nekoliko minuta ponovo zabacujem prema obali i opet se isto dešava. E sad već raste nervoza, ali i želja da ga natjeram da pošteno zagrize varalicu. Jasno je da se radi o malom brancinu, ali siguran sam da je dovoljno veliki za lijepu fotografiju. Mala riba – mala varalica. Heddon Zara Puppy sledeći je za šetnju. Nije mu mogao odoljeti. Napokon je tu, zaheftan sa obije trokuke. Srećom je samo lakše povrijeđen, pa ga poslije par fotografija vraćam u plitku vodu uvale.

Heddon Zara je bila neodoljiva

Zaigranim u tom nadmudrivanju sa brancinima, prišunjao nam se crni oblak iz pravca zapada i počeo na nas da baca krupne kapi ljetnje kiše. Nije bilo potrebe da se kvasimo, jer i riba je prestala da radi. Damir je bio prezadovoljan svojom varalicom, a imao je i ručak za svoju porodicu. Meni ne treba mnogo - brancini prevareni, pa vraćeni moru,  to je moja definicija uspješnog ribolova. Sad sam miran do narednog vikenda, kad ću morati da realizujem prvobitni plan i nasučem nekog prugastog morskog razbojnika.