Pendula protiv „vertikale”

Avet dvobrzinac, pripravan za velika peraja

Dva ribolovca i dvije tehnike: dubinsko troling naoružanje i nekoliko kompleta za VJ. Neformalno nadmetanje se završilo jednim ozbiljnim zubatim trofejem i jednom „bodljikavom“ propuštenom šansom...

Piše: Igor PERIĆ

Kako kaže prijatelj – kad ide na sigurno, da ulovi, onda se posveti trolingu, ali kada mu je merak da se ciljano nadmeće s ribom i dokazuje - varaličarenje nema premca, niti alternative.

U brodu su tog jutra bila zastupljena oba koncepta, dva ribolovca i dvije tehnike: dubinsko troling naoružanje za lov živim mamcima i nekoliko kompleta za vertikalu varalicama.

Na putu do pošte

Društvo su nam pravile i dvije žive lignje; srećom samo dvije jer sam ja tako imao veće šanse da na tim otvorenim poštama pariram gumom i metalom. Ili sam se makar nadao tako dok smo plovili ka poziciji na oko 20 kilometara od obale.

Propozicije

Prvo lovimo sabikijem, gdje je nadmetanje ujednačeno – Saltiga i Penn sa jedne strane i Shimano i Ugly stick sa druge ravnomjerno vade nizove iz dubine na kojima plešu lokarde i širuni.

Nakon 45 minuta odlučujemo se za nastavak plovidbe do druge lokacije koju pokazuje GPS.

Tamo su već dvije ekipe. Love živim mamcima na poziciji gdje, za one vične dubinskoj penduli, svaka lignja provučena kako treba i u pravo vrijeme znači – okrunjenu glavu.

Zoran kaže da je vrijeme za puštanje krakatih mamaca, a kada one završe među zubima ili ih očerupaju kantori ili sitni zubaci krunaši - prelazimo na džigeraški teren...

Olovo je dotaklo dno, kočnica na Shimano Tyrnos 16 je prebačena na "strike" poziciju. Na udicama je veća lignja koja će privući sitne napasnike ili donijeti dobar ulov. Nakon nepunih tri minuta Italcanna Baltimora H2, 12-20 libri, fantastičan štap za lov zubaca i gofa, dobija priliku da pokaže karakteristike.

 

Shimano Tyrnos i Italcanna Baltimora H2

Riba na udici

Očnjaci

-Zrrrrrrrrrrrrrr, Zrrrrrrrrrrrrrr... kolega već grabi komplet, kontrira i zavozi barku kako riba, koja silno tuče, ne bi utekla u brak...

Za zubaca bori se odveć jako, a gof nije. Da je krnja poznali bi je brzo. Sve vrijeme jako cima  glavom i izvlači konac u kratkim, pa malo dužim trzajima... Postaje jasno da je, ipak, krupni zubonja. Olovo čuvar se nazire, a nedugo zatim i prilično velika, široka „ploča“.

Ovo se zove zicer. Zoran mu je spustio lignju „na nos“, zubonja nije odolio i progutao je čitavu. Tek je trag od jednog kraka ostao između donjih očnjaka.

Ja uzimam volegu i prihvatam zubaca koji izgleda ogroman. Okrećem ga kameri... Vaga će kasnije pokazati više od 8,5 kila.

Ovako izgleda na suncu...a ja 100 kila teži od njega

Adrenalin je na vrhuncu. To je onaj dobar pokazatelj da vas ribolov ispunjava, pokreće. Da toga nema, sve bi bilo velika praznina, jer ako vam srce ne zaigra makar malo, čemu sva ta priča... Ali, nema vremena za analize. Nakon promjene predveza nova lignja je u điru.

Poslije desetak minuta, kratki trzaji signaliziraju da je nešto ili neko nameračio da je smaže za doručak.

Zbog sitnijih, nervoznih udara, štap ide malo dolje, slijedi „davanje“ prostora ribi da zagrize i – kontra...

-Ajde, uposli taj borbeni pojas – veli Zoran.

Pumpam ribu znatno laganije nego on, manji je primjerak ali tuče i trudi se da se oslobodi udica. U finišu, dok pokazujem da nijesam baš "na ti" sa olovom čuvarem, na suncu se presijava manji krunaš. Pokazuje očnjake, antenu i fantastične boje.

-E, sad možemo da džigujemo do mile volje – kaže drugar dajući mi šansu za revanš „na mom terenu“.

Daiwa Catalina Speed jigger + Jack eye KB200gr (Hayabusa)

Drugo poluvrijeme

Slijedi provjera pozicija, potraga za drilom na spining makinama koje vape za dobrim trošenjem pakni.

No, kako odmiče dan, konstatujemo da su ključne validne pozicije, nažalost, zaposjeli privredni ribolovci parangalima i mrežama, čak ih ima neoznačenih...Plaćamo danak u džigovima.

Ali tragamo dalje.

Na jednoj poziciji gdje kaskada obećava da bi u program mogao da uskoči kakav gof odlučujem se na kompromis između jače i laganije opreme: Štap Catalina speed jiger 100-350, Metaroyal Safari i upredenica od 50 libri sa inčiku varalicom od 200 grama, dobro naoružanom. Ako opali kakav grdosija, oprema je naredna da je drži dalje od braka.

Orhana, ipak, nije bilo tog dana, makar ne u našem radijusu.

Nakon uporne potrage riba se javlja obojici. Zoranu za kratko pušta džig, a meni kuca, pa ponavlja udarac...

Crveno

Nema neke borbe, kočnica miruje, samo se osjeća opterećenje, tek na pola puta do površine sa gotovo 80 metara čujem jedan ili dva „treptaja“.

-Škarpina od nekih 50-60 deka na samoj površini, ne mojom voljom, odvaja se od džiga...Stoji tako ošamućena promjenom dubine na rukohvat od mene...

Ne bi bilo uputno prihvatiti je rukom, a dok je prihvatilica stigla do nje, ona je već mahala repom i krenula nazad u dubinu.

Ako izuzmem jednu lokardu koja je napala inchiku, i ovu nesuđenu škarpinu, pendula je ovoga puta odnijela pobjedu zahvaljujući lignjama....Za utjehu ostaje lagana večera, širuni, lokarde i manji "krunoslav".

Do sljedećeg okršaja bistro ili, što bi pendulaši rekli - dobar kurenat!

Veče "ame" i širuna

Maler

Idila

Piše: Miško LEKOVIĆ

Gdje ideš? Kad ćeš da se vratiš? Ideš li sam? Hoćeš li ponijeti nešto da jedeš? Pitanjima nema kraja. Kako samo zažalim što se nijesam iskrao iz kuće i javio se sms-om s pola puta prema moru. Još kad u tom bijegu od sljedećeg pitanja zaboravim da uzmem nešto neophodno za taj dan, pa moram da se vratim, već počinjem da razmišljam ima li svrhe i ići u ribolov.
Postoji li ribolovac koji nema neke svoje malere? Sa svakim izlaskom na vodu, nešto se novo priključi toj listi. Meni je, izgleda, jedan od novijih kada pozovem prijatelja da idemo zajedno u ribolov. Ne znam kad je počelo to "prokletstvo" ali me drži već neko vrijeme. 

Gubitak
Dragan je kolega ribolovac koji živi u Boru i svake godine par nedjelja provede na našem primorju. Upoznali smo se prošle godine u Igalu i jednom zajedno lovili brancine. Poznaje pozicije za lov brancina u okolini Igala bolje nego većina lokalaca. Nažalost, te godine nijesmo imali prilike da se mnogo družimo zbog mojih obaveza na poslu. Ostali smo u kontaktu, pa se javio ovog ljeta dok je bio na odmoru. Kad mi se požalio da brancini nešto i nijesu aktivni tih prvih avgustovskih dana, kao što su bili prošlih godina, predložio sam mu da idemo zajedno u lov na škarmove. Brzo je prihvatio predlog, pa smo narednog dana, 2 sata iza ponoći, već bili na putu prema stjenovitim pozicijama sa kojih su se lovili škarmovi skoro cijelo ljeto. 
Rano smo krenuli, ali ne dovoljno rano - ispostavilo se kad smo stigli. Planirano mjesto već je bilo zauzeto, a strme litice iznad mora nisu davale još mnogo izbora. Zauzeo sam stijenu na kojoj sam jedva stajao, pa sam, kad me umor počeo savladavati, počeo da pravim greške svojstvene početniku – jednom sam prebacio putanju Draganove varalice pa smo ulovili jedan drugoga,  pa se varalica kačila za stijene ispod mene, konac mi se mrsio, talas me kupao... a vrhunac loše sreće bio je gubitak tek kupljene varalice DUO Tide Minnow 175 kada mi se konac umrsio pri zabacivanju. Maler! A kad uvrtite sebi u glavu da vas prati maler - više ribolova nema. Za to vrijeme Dragan je vadio škarmove jednog za drugim, ukupno 3 komada. Srećom, moju lošu karmu nijesam prenio na njega tog jutra.

3 boda u gostima

Prošlo je par mjeseci, i od tada se naređalo izlazaka i lijepih ulova. Ta vedra oktobarska subota, nakon nekoliko dana juga i kiše, obećavala je dobar lov na brancine. Znao sam krajnji cilj, ali sam imao u planu da, usput, obiđem još neke plaže oko Budve. Obično mi nije problem da idem sam u ribolov, ali tog jutra sam poželio društvo, pa sam pozvao Mladena da mi se pridruži.

Duet
„Idemo“ stigao je odgovor od Mladena kao da ga je iz topa ispalio. Nije imao ništa protiv mog plana, tako da smo rano posljepodne proveli u zabacivanju varalica sa dugačkih pješčanih plaža i usputnom sunčanju na toplom oktobarskom suncu. Ništa, ali idemo dalje. Lokacije u Boki su sljedeća destinacija. Oko 4 smo bili gdje treba. Aktivnost sitne ribe bila je očigledna. Morski vuk je morao biti tu. Počinjemo da šetamo površince, jer je drugu varalicu nemoguće voditi u tom plićaku. Morska trava nakon juga pravi velike probleme, pa tek svaki 10. zabačaj prođemo bez trave na trokukama. Mladen se udaljava dok ja zabacujem prema mjestima gdje se vidi aktivnost ribe na mirnoj morskoj površini. Patcinko je na kopči. Varalica nesvakidašnjeg dizajna i izuzetnog ponašanja. Trokuke mi nijesu po ukusu, ali proizvođač, valjda, zna zašto treba da su baš takve. Vodim je sa kratkim pauzama posle 5-6 otklona. Riba često odluči da napadne baš u tim pauzama. To se i desilo. Lagano zatezanje i pravovremena kontra... riba je na štapu. Mala je, minijaturna, ali vrsta koja me uvijek iznenadi svojom željom da napadne varalicu. Oradica je na suvom. Malo fotkanja, pa nazad u vodu.

Veći Patchinko od orade

Dobro je, biće akcije. Idemo dalje. Patchinko je, izgleda, varalica dana. Zvižduk iz daljine privlači mi pažnju. „Evo ga“ čuje se Mladenov glas. Udaljen je od mene 50-ak metara, ali idem da vidim o čemu se radi. Prvi brancin je pao. Mladen ne krije zadovoljstvo. Ostajem i ja pored njega, ali već sužavam prostor obojici za manevrisanje. Zabacujem i poslje par metara imam udarac. Promašaj... maler. Nema veze, idemo dalje. Zabacujem uporno, mijenjam površince, stavljam silikonce, svojski se trudim. Kod Mladena opet riba na štapu. Brancini nisu veliki, ali donose radost. Sad već svašta pokušavam, pa stavljam i malog Rapalinog popera. Lijepo radi, desiće se nešto. I desilo se, kratko zatezanje na štapu i – ništa. Maler! Kod Mladena još jedan nedugo zatim. Ovaj je baš mali pa nakon Mladenovog poljupca zahvalnosti odlazi nazad u more. Izgledalo je kao da se sva akcija dešavala u tih nekoliko kvadrata mora. Ipak, htio sam da probam na još nekim mjestima u okolini. „Griješiš“ dobacuje Mladen. I pogriješio sam. Dok je Mladen imao još udaraca i malih brancina koje je pustio, ja nisam imao ni repa od ribe. Maler. Ali zašto? Pa jasno je, uvijek je tako kad zovem nekoga da ide sa mnom. Slikam Mladenove brancine bar za nekakvu utjehu i idemo kući, jedan pokisao, a drugi pjevajući.

Mladenovi brancini

Samopouzdanje
Ajde da, na kraju, ipak ne ispadnem skroz lud sa ovom pričom o malerima. Često se sjetim svojih prvih koraka u spiningu. Priznajem da, koliko god sam se trudio, često nisam imao ni udarca, a kamoli solidnu ribu. Vremenom sam shvatao šta treba da radim, slušao sam savjete dobronamjernih kolega, pa su došli i prvi ulovi. Svaka ulovljena riba donosila je više samopouzdanja. To je ključna osobina uspješnog spinera – samopouzdanje. Kad to samopouzdanje poremeti vjerovanje u tamo neke malere – onda nema ribe. Vrlo jednostavno. Bez vjere u ono što radimo, nema ni rezultata, isto kao i u drugim segmentima života. Ali to je već viša filozofija, tako da ovdje stajem. Uživajte u ribolovu i bistro!