Maler

Idila

Piše: Miško LEKOVIĆ

Gdje ideš? Kad ćeš da se vratiš? Ideš li sam? Hoćeš li ponijeti nešto da jedeš? Pitanjima nema kraja. Kako samo zažalim što se nijesam iskrao iz kuće i javio se sms-om s pola puta prema moru. Još kad u tom bijegu od sljedećeg pitanja zaboravim da uzmem nešto neophodno za taj dan, pa moram da se vratim, već počinjem da razmišljam ima li svrhe i ići u ribolov.
Postoji li ribolovac koji nema neke svoje malere? Sa svakim izlaskom na vodu, nešto se novo priključi toj listi. Meni je, izgleda, jedan od novijih kada pozovem prijatelja da idemo zajedno u ribolov. Ne znam kad je počelo to "prokletstvo" ali me drži već neko vrijeme. 

Gubitak
Dragan je kolega ribolovac koji živi u Boru i svake godine par nedjelja provede na našem primorju. Upoznali smo se prošle godine u Igalu i jednom zajedno lovili brancine. Poznaje pozicije za lov brancina u okolini Igala bolje nego većina lokalaca. Nažalost, te godine nijesmo imali prilike da se mnogo družimo zbog mojih obaveza na poslu. Ostali smo u kontaktu, pa se javio ovog ljeta dok je bio na odmoru. Kad mi se požalio da brancini nešto i nijesu aktivni tih prvih avgustovskih dana, kao što su bili prošlih godina, predložio sam mu da idemo zajedno u lov na škarmove. Brzo je prihvatio predlog, pa smo narednog dana, 2 sata iza ponoći, već bili na putu prema stjenovitim pozicijama sa kojih su se lovili škarmovi skoro cijelo ljeto. 
Rano smo krenuli, ali ne dovoljno rano - ispostavilo se kad smo stigli. Planirano mjesto već je bilo zauzeto, a strme litice iznad mora nisu davale još mnogo izbora. Zauzeo sam stijenu na kojoj sam jedva stajao, pa sam, kad me umor počeo savladavati, počeo da pravim greške svojstvene početniku – jednom sam prebacio putanju Draganove varalice pa smo ulovili jedan drugoga,  pa se varalica kačila za stijene ispod mene, konac mi se mrsio, talas me kupao... a vrhunac loše sreće bio je gubitak tek kupljene varalice DUO Tide Minnow 175 kada mi se konac umrsio pri zabacivanju. Maler! A kad uvrtite sebi u glavu da vas prati maler - više ribolova nema. Za to vrijeme Dragan je vadio škarmove jednog za drugim, ukupno 3 komada. Srećom, moju lošu karmu nijesam prenio na njega tog jutra.

3 boda u gostima

Prošlo je par mjeseci, i od tada se naređalo izlazaka i lijepih ulova. Ta vedra oktobarska subota, nakon nekoliko dana juga i kiše, obećavala je dobar lov na brancine. Znao sam krajnji cilj, ali sam imao u planu da, usput, obiđem još neke plaže oko Budve. Obično mi nije problem da idem sam u ribolov, ali tog jutra sam poželio društvo, pa sam pozvao Mladena da mi se pridruži.

Duet
„Idemo“ stigao je odgovor od Mladena kao da ga je iz topa ispalio. Nije imao ništa protiv mog plana, tako da smo rano posljepodne proveli u zabacivanju varalica sa dugačkih pješčanih plaža i usputnom sunčanju na toplom oktobarskom suncu. Ništa, ali idemo dalje. Lokacije u Boki su sljedeća destinacija. Oko 4 smo bili gdje treba. Aktivnost sitne ribe bila je očigledna. Morski vuk je morao biti tu. Počinjemo da šetamo površince, jer je drugu varalicu nemoguće voditi u tom plićaku. Morska trava nakon juga pravi velike probleme, pa tek svaki 10. zabačaj prođemo bez trave na trokukama. Mladen se udaljava dok ja zabacujem prema mjestima gdje se vidi aktivnost ribe na mirnoj morskoj površini. Patcinko je na kopči. Varalica nesvakidašnjeg dizajna i izuzetnog ponašanja. Trokuke mi nijesu po ukusu, ali proizvođač, valjda, zna zašto treba da su baš takve. Vodim je sa kratkim pauzama posle 5-6 otklona. Riba često odluči da napadne baš u tim pauzama. To se i desilo. Lagano zatezanje i pravovremena kontra... riba je na štapu. Mala je, minijaturna, ali vrsta koja me uvijek iznenadi svojom željom da napadne varalicu. Oradica je na suvom. Malo fotkanja, pa nazad u vodu.

Veći Patchinko od orade

Dobro je, biće akcije. Idemo dalje. Patchinko je, izgleda, varalica dana. Zvižduk iz daljine privlači mi pažnju. „Evo ga“ čuje se Mladenov glas. Udaljen je od mene 50-ak metara, ali idem da vidim o čemu se radi. Prvi brancin je pao. Mladen ne krije zadovoljstvo. Ostajem i ja pored njega, ali već sužavam prostor obojici za manevrisanje. Zabacujem i poslje par metara imam udarac. Promašaj... maler. Nema veze, idemo dalje. Zabacujem uporno, mijenjam površince, stavljam silikonce, svojski se trudim. Kod Mladena opet riba na štapu. Brancini nisu veliki, ali donose radost. Sad već svašta pokušavam, pa stavljam i malog Rapalinog popera. Lijepo radi, desiće se nešto. I desilo se, kratko zatezanje na štapu i – ništa. Maler! Kod Mladena još jedan nedugo zatim. Ovaj je baš mali pa nakon Mladenovog poljupca zahvalnosti odlazi nazad u more. Izgledalo je kao da se sva akcija dešavala u tih nekoliko kvadrata mora. Ipak, htio sam da probam na još nekim mjestima u okolini. „Griješiš“ dobacuje Mladen. I pogriješio sam. Dok je Mladen imao još udaraca i malih brancina koje je pustio, ja nisam imao ni repa od ribe. Maler. Ali zašto? Pa jasno je, uvijek je tako kad zovem nekoga da ide sa mnom. Slikam Mladenove brancine bar za nekakvu utjehu i idemo kući, jedan pokisao, a drugi pjevajući.

Mladenovi brancini

Samopouzdanje
Ajde da, na kraju, ipak ne ispadnem skroz lud sa ovom pričom o malerima. Često se sjetim svojih prvih koraka u spiningu. Priznajem da, koliko god sam se trudio, često nisam imao ni udarca, a kamoli solidnu ribu. Vremenom sam shvatao šta treba da radim, slušao sam savjete dobronamjernih kolega, pa su došli i prvi ulovi. Svaka ulovljena riba donosila je više samopouzdanja. To je ključna osobina uspješnog spinera – samopouzdanje. Kad to samopouzdanje poremeti vjerovanje u tamo neke malere – onda nema ribe. Vrlo jednostavno. Bez vjere u ono što radimo, nema ni rezultata, isto kao i u drugim segmentima života. Ali to je već viša filozofija, tako da ovdje stajem. Uživajte u ribolovu i bistro!