Čas ribolova

Pošli smo sa namjerom da namamimo nekoliko njih da "zagrizu", a na kraju časa izgledalo je kao da su svi "upecani". Ručicama podignutim visoko iznad glave, fiksirajući nas svjetlucavim, nasmijanim očima, vapili su za prilikom da sa nama podijele neki od svojih doživljaja sa mora i ribolova, ili da nam postave još samo jedno pitanje. Odgovarali smo najbolje što umijemo, pokušavajući da riječima prenesemo sve te emocije i razmišljanja koja nas obuzmu kad smo pokraj vode, sa štapom u ruci. Vidjelo se zadovoljstvo na licima osmogodišnjaka, taj prvi znak da im još samo malo treba da sasvim "zagrizu" i postanu ribolovci. Baš kao što smo mi jednom "zagrizli", kada smo bili u njihovim godinama.

Član Lures Way ekipe Igor Perić i učiteljica Katarina Boljević pred svojim razredom

Piše: Miodrag-Miško LEKOVIĆ

Sa zadovoljstvom smo prihvatili poziv da, kao Lures Way tim, đacima 3. razreda OŠ "Maksim Gorki" u Podgorici, održimo čas o rekreativnom i sportskom ribolovu i objasnimo šta sve podrazumijeva ribolov vještačkim mamcima. Naoružani digitalnim slajdovima, štapom i mašinicom, sa desetak varalica kojima smo, iz predostrožnosti, poskidali trokuke, zakoračili smo u odjeljenje III-4 na početku prvog časa. 
Radna, ali topla, atmosfera vladala je u učionici punoj radoznalih mališana, koje je, roditeljskim autoritetom, pod kontrolom držala učiteljica Katarina Boljević. Osjećaj da smo dobrodošli ohrabrio nas je da priča krene odmah sa vrata. Dok sam aktivirao projektor i otvorio prvi slajd naše prezentacije, Igor Perić je započeo razgovor sa razredom i saznao da tu već ima prekaljenih ribolovaca. Među njima je i Andrija, sin našeg kolege ribolovca i prijatelja Baćka Radulovića. On je, spremajući se za čas, donio svoje i očeve fotografije sa trofejima na kojima mogu da mu pozavide mnogo stariji i iskusniji ribolovci. Ostali drugari nestrpljivo su čekali na red da nam ispričaju neki doživljaj iz ribolova, ili nešto što se desilo njihovom tati ili dedi ribolovcu.

Zadovoljstvo i odgovornost kada se djeci prenosi znanje: Miško Leković

Mališanima smo objasnili kakav sve ribolov može biti, kakvi su bili naši pecaroški počeci, kakve smo tada mamce sve koristili, ali i zašto smo prešli na ribolov varalicama. Niko bolje od Igora nije mogao da im predstavi riblje vrste čije su se fotografije smjenjivale na zidu pored table. Malo smo se poigrali pa su đaci dobili priliku i da pogode kako se zove riba na slici. Dok je prezentacija odmicala, radoznalo su posmatrali ribolovne rekvizite koje smo donijeli da im pokažemo, a za trenutak su se drveni vobleri i silikonski mamci našli u njihovim ručicama umjesto olovaka i bojica.

Silikonska varalica, na momenat, umjesto olovke u ruci

Svi su htjeli da glume upecanu ribicu

Zvono koje je glasno objavilo da je čas završen, niko od đaka nije htio da prihvati kao kraj našeg druženja, nego su hitali da nam postave još neko pitanje prije nego pođemo. Na kraju smo morali da objavimo kraj predavanja, jer se redovno gradivo nije smjelo zapostaviti. Prije nego smo izašli, sa svima smo usaglasili da rijeke, jezera i more treba da volimo, ali treba i da ih čuvamo. Obećali smo da ćemo i mi da ih čuvamo, čak i bolje nego do sada. Motiv nam ne može biti veći od zahvalnih pogleda ovih divnih mališana, koji jedva čekaju da uhvate svoju prvu ribicu.
Uz karakterističan ribolovački pozdrav završili smo ovaj ribolovni čas. Nadamo se da će neki od njih stasati u dobre i savjesne ribolovce. Naše je zadovoljstvo i dužnost da im to omogućimo i da im pomognemo, pa da se za nekoliko godina sretnemo pored vode, dijeleći užitak u lovu na trofej života.
Bistro!