Pendula na lantinu

  

 Ribolov iz ruke u barci koja brodi na jedra. Milina, jednom riječju. Nema buke, nema škripe, samo plovilo koje  jedrima upreže vjetar i klizi bez imalo vergole

piše: Igor PERIĆ

Ribolov čine male, jednostavne stvari. Iz morskog ugla gledano, jednostavnije i kompletnijeg ugođaja teško može da bude od jedrenja i usputnog povlačenja pendule.

"Viktor"

Lantina

Pogled sa krme

"Sastojci" za pendulu

Pa još kada je sve u tonu: sjedite u “korčulanki” ojedrenoj latinskim jedrom (lantinom), najlon otpuštate sa drvene karole, a na predvezu se srmenim bokom preliva varalica od balze... Pendula u izvornom obliku, ribolov iz ruke u barci koja brodi na jedra. Milina, jednom riječju. Nema buke, nema škripe, samo plovilo koje  jedrima upreže vjetar i klizi bez imalo vergole.

E, upavo je to bila zamisao sprovedena u djelo prije nekoliko dana sa našim prijateljem iz Bara, kalafatom Nenadom Bokovcem iz istoimene radionice koja je proteklih nekoliko godina ozbiljno pomjerila stvari u tradicionalni drvenoj brodogradnji na ovom dijelu Jadrana.

Dogovor za ribolov je pao nekoliko dana pred Arsenal kup, regatu koja se u slavu pasare tipa „arsenalka“, održava u Porto Montenegru.

Korčulanka Viktor, regatni predvodnik barske flote, za razliku od četiri ojedrene arsenalke (“open” i “kupe” modela) ima i dizelski “volvo” motor. Bio je to dobro poznati brodski zvuk koji je trajao svega par stotina metara, dok nismo izašli iz barske marine. Onda su konce u ruke uzeli Nenad i vjetar, a ja drvenu DTD karolu s najlonom.

Vjetar puni jedro

Majstor drži pravac

Nije bio dan od ribe, ali jeste od jedrenja. Uživanje i takvo punjenje baterija da je to teško opisati.

I pored posnog dana, par puta su sitni škarmovi napali varalice. Mijenjamo adute, Rapala, Duo, ručno slagane voblere…ali tek se u prolasku pored spoljneg dijela lukobrana upisala jedna lokarda koja je napala husky jerk od 8 cm.

Pravi tajming

Lokarda se upisala

Neizbježni husky

Pošto nas je bilo dvojica, pored karole na korčulanki je bio još jedan štap – ugly stick tiger, boje drveta, da manje štrči. Na njemu stara Daiwa boje mora.

Shakespeare Ugly stick tiger, borovina i mahagoni...

Da stvar bude zanimljivija, događala se razmjena energija i interesovanja: kalafat i majstor od barki zainteresovao se za pendulu, a ja za jedrenje.

Spoj jedrenja i pendule pokazao se kao odlična varijanta i za neko ozbiljnije pecanje. Za dnevnu, brzu pendulu, pao je dogovor da sljedeći puta dignemo i flok kako bi dobili na brzini odgovarajućoj za plave predatore.

Bez floka, krstareća brzina bila je taman za neku standardnu, uobičajenu pendulu .

Za ozbiljniju borbu sa krupnijim komadom ribe svakako bi morala na palubi biti dvojica: kormilar da komanduje argolom i konopima, navodi brod i po potrebi kruži kako bi onaj koji drži najlon „navigavao“ ribu. 

Do nove pendule: Nenad Bokovac

Uglavnom, lako bi se snašli, samo da je htjela da grize.

Ali, biće drugi put, veli Nenad i zakazuje novo jedrenje i novu pendulu.

Luštički gušti

Zaliv Trašte i pogled na Lušticu (foto: Ilija Perić © helivideo.me)

Preokupirani zabacivanjem, nismo ni primijetili kada je sunce počelo da prži. Bilo je vrijeme da svratimo na Almaru kod naših prijatelja. Prije toga, čistimo ribu na najbolji mogući način, u moru. U soli rođena, solju ispraćena do majstorske kužine i postelje od povrća i vina

Ima neke posebne egzotike koja obavija Lušticu, zeleno poluostrvo na potezu od ulaska u Boku pa do zaliva Trašte. Moguće da je taj utisak nastao i zbog činjenice da je Luštica u dobroj mjeri uspjela da sačuva divljinu. Krasi je kombinacije rastinja u kojem se prepliću gusta makija sa maslinama, maginjama, borovinom. Ima, kažu, među tim grmovima i mungosa, čagljeva, razne divljači, ptica… Usput, pored seoskih drumova nailazite na žbunove ruzmarina, morača i procvjetale puzavice od kojih mirišu međe. Krivudavi putevi vode do obale : mediteranski je to pejzaž u koji su ušuškana sela, skrovite vale, ambijentalno uklopljena kupališta i restorani sa vrhunskom mediteranskom hranom i vinima.  

Kad tome dodate ključni motiv koji pokreće ekipu Lures Way, dakle zanimljive pozicije za ribolov i šansu da se praktikuje cijela paleta varaličarskih tehnika, od lakog preko teškog spininga do džigovanja, onda je ovaj dio crnogorske obale pravi izbor za dvodnevni izlet.

Plan je bio sljedeći: Iz Podgorice popodne pravac Tivat, dvije-tri ure spining potrage za zubaticama na tivatskim postama, potom obavezno svraćanje na roštilj i “nikšićko” nefiltrirano u Radovićima. Nakon toga slijedio bi odmor, par sati sna pred rano ustajanje i planinarenje do pozicije sa koje tragamo za barakudama, zubacima i kernjama…

Walk the dog ciljano na zubatice

Potraga

Krenuli smo po planu, rasporedili se strateški i češljali neke plitke pozicije tragajući za “morskim piranama”.

Vjetar je digao travu pa je to predvečernje vođenje varalica bilo jako otežano. Teže nam je padala činjenica što, kao u inat, trava sabotira odličan tajming i vrhunac plime.

Do momenta kada je sunce već bilo dva prsta za planinom, redom smo lansirali provjerene voblere, površince i neke olakšane prezentacije silikona, ali nikakve vidljive aktivnosti nije bilo.

Osim jednog bacanja ribe u daljini, noć je pala gluva, a trokuke ostale prazne. Bila je to prilika za par fotografija. Kad smo ispoštovali tajming i na povratku stali na još par poznatih pozicija koje takođe ostaju škrte, vrijeme je bilo da svratimo na pivo i pljeskavice i pokušamo da odmorimo prije ustajanja s prvim kokotima…

Odsijedamo kod prijatelja. Odličan smještaj, ali, znate već ono ribolovačko spavanje pred jutarnji ribolov…obično se pretvori u žmirkanje i iščekivanje da se upali zvono alarma na telefonu.

Pozicija je relativno blizu. U 4.00 h treba da zabacimo, što znači da u tri startujemo. Kao po navici, ustajemo spontano, bez budilnika, pet minuta “prije roka”.

Barakude i krnje

Kreće đir. Glavnina puta makadam, put na nekim mjestima prilično razlokan, a onda od kola nekih 20 minuta ne baš lagane šetnje po obroncima litica uz more. Fanatična želja da budemo u pravu uru na poziciji nosi nas preko  stjenovitih “klackalica”, između škrapa koje deru i ranjavaju gojzerice (srećom). Noge sve trpe, dok balansiramo po zamišljenim stazama.

I onda - konačno isturena pozicija vapi za ribolovcima!

Bara i DUO, redovan okršaj

Počinje potraga za škarmovima i dubinskim predatorima. Prvih pola sata nema javljanja. Onda u 20 minuta dvije barakude i Duo tms 200 u glavnoj ulozi.

Prave im društvo kasnije nakon svitanja dvije krnje koje su se polakomile jedna na hayabusa inchiku, druga na wiliamson benthos, oba od 60 grama. Uspijevamo nekako da oslobodimo te “ribe boje čokolade” a na žalost samo jednu da živu i zdravu vratimo moru.

Barakude uvijek prirede ribolovni užitak

Male aleksandrine napadale džigove

Zubaca nije bilo, ali je ostala enigma što je na nekih 20 metara dubine “sklopilo” tek testiran Fiish black minnow, ali nije ostalo na udici…

Jutro je nastavljeno u traganju za zubonjama, bez uspjeha, ali su zato kanjci i pirke napadali kolegin Major craft salpara jig. Svako malo je te narogušene oklopnjake vraćao u more.

Manji rođaci krnja obožavaju Major craft

Nismo ni primijetili da je sunce već počelo da prži. Bilo je vrijeme da svratimo na Almaru kod naših prijatelja. Prije toga, čistimo ribu na najbolji mogući način, u moru. U soli rođena, solju ispraćena do – kužine gdje ju je čekala postelja od povrća i vina.

Pada dogovor da majstor Aćim Sakić u restoranu Almara beach kluba pripremi freške barakude po njegovoj recepturi a period do ručka provodimo u posjeti Iliji Moricu, u selu Tići, proizvođaču vrhunskog maslinovog ulja, koji je sem gastro dočeka gostiju, od ove godine u luštičku ponudu uvrstio i adrenalinsku vožnju četvorotočkašima.

Adrenalinska vožnja

U konobi porodice Moric drevni mlin: na sredini kameni točak, drvene prese i specijalne vreće od pruća, vrste žukve. Ambijent kakav je bio prije 120 godina. Na stolu “luštički džin” - rakija od maginje, čuvena maginjača. Pored nje domaći pamidor, kozji sir freški, kozji sir sušeni, organsko maslinovo ulje…

Konoba porodice Moric i stari mlin za masline

-Da nešto prezalogajimo, pa na probnu vožnju – kaže domaćin.

Nije nas morao previše nagovarati i već smo nakon kratkog pokaznog kursa upravljanja ATV-om krstarili maslinjacima, livadama, seoskim putem djelimično prolazeći i dio staze koja je planirana da bude prava atrakcija – trosatna vožnja starim austrougarskim putem, sa predviđenim posjetama vidikovcu na Luštici i Rtu Veslo. Zelenilo na tom putu smjenjuje plavi horizont.

ATV se pokazao kao dobitna kombinacija

Nakon vožnje po Luštici, ostavljamo našeg domaćina uz obećanje da nas eto brzo. ATV bi nam dobrodošli za neke teške puteve kojima kola nisu mogla do ribolovnih pošti…

Vrijeme za ručak

Puni utisaka idemo nazad na Almaru gdje se uprkos promjenljivom vremenu ljeto zahuktava. Novi meni je spreman za sezonu, kombinacija mediteranske i kreativne kuhinje. Domaća maslinova ulja, ugodan ambijent, plaža i muzika i vrhunska vina. Domaćini su vinski znalci, pa će vam bez greške odagnati dileme koje vino da složite sa obrokom.

Ekipa Lures Way i majstor kuhinnje Aćim Sakić u restoranu na Almari

Usred priče o vinima, kombinacija barakuda i povrća ispunila astal, a ekipa Lures Way u društvu šefa kuhinje prionula na posao. Izvlače se fileti, začinjavaju finim dodacima u kombinaciji sa odličnim bijelim vinom što sve kompletira taj egzotični ribolovni dan.

Nakon dobrog ručka, i drijemanja na plaži, vrijeme je bilo za povratak doma. Do sljedeće prilike i dogovora da u Almarinoj kužini padne neka dobra lešada od krupne krnje ili kakva gradela od zubonja.

Pogled na Trašte

Prva prilika i biće reprize, na koju se lako navući i navići. Bistro!

Lures Way

Tuna i adrenalin

Daiko innocent vjeran saputnik u SJ okršajima

Sve vrijeme putovanja do pozicije mislio sam o jednoj stvari: big, fat mega-zubatac. I naravno, kako će on jesti moju prevaru. Ispostavilo se da se na drugom kraju strune pojavio “plavi ferari” i dvadesetak sekundi testirao Shimano saragosu i Daiko innocent kako to zubonja, ni najveći, ne bi mogao činiti…  

Piše: Amber JAKA

Ova bi priča mogla da se podvede pod fajl dogodilo se na današnji dan: Prošle godine, 20. maja nakon ribolova ispunjenog naletom adrenalina i „prženja“ drila na makini tuna je povela 1:0.  Ostao sam od tog „fajta“ - koji me je još više opredijelio za traganje za krupnim perajama - do danas vjeran „medium“ opremi koju koristim za moje shoreline avanture, uvjeren da će pravi revanš uslijediti kad-tad a borba biti dovoljno fer, i za tunu i za mene. Pa, nek ona bude i u prednosti, opet bi bilo morski pravedno...

U odnosu na njih prednost dobio silikon...

Here is the story

Vikend prije tog ribolova sve je počelo i završilo silikonskim varalicama…Dan samog starta krenuo je otkazivanjem kolege kojeg su spiječile obaveze, ali nijesam mogao odoljeti iskušenju da sam udarim jedan blietzkrieg na Kvarner.

Tajming je bio previše povoljan i već sam drumom vozio u društvu ferarija, ne sluteći da će se morski ferari kasnije pojaviti na udici…

Sve vrijeme puta mislio sam o jednoj stvari:  big fat mega-zubatac. I naravno, kako će on jesti moju prevaru.

Brzo sam bio na poziciji i već namotavam 60-gramski silikonac koji se već iskazao prije toga. Igram se pri dnu njime na sve moguće načine. U žargonu rečeno, varalica izvodi striptiz za “pinkija”.

Vizualiziram ga negdje na dubini od 30 metara kada se, odjednom, sav ples zaustavlja. Vjerojatno i vrijeme staje. Za trenutak pomislim, mreže.

Pravi ples varalice je imperativ, a ritam diktira ribolovac

Upredenica odjednom opušta i onda slijedi: zzzzzzzzzzzzzzzzaaaaaaaaaa. Drži se !!!. Upredenica ide gdje ne treba, ka bovi na vodi, i pomislim, ovo neće dobro završiti. Ali, za pesimizam nije bilo vremena odnosno, ko će da drži ovaj štap onda...

Osjećam, da je na udici prava neman,  a već mi upredenicom zakačila kanap od bove i sve skupa vuče desno prema vani. Pomislim kraj je, prekinuće se upredenica zbog tenzije. Pogledam u rolu, fali mi već više nego polovina upredenice. Zategnem kočnicu, do maksimuma, pa da vidimo.

Sila iz dubine

Shimano saragosa samo zaječi, kao da bi htjela reći nemoj tako, a špaga ju muči dalje istom neustavljivom snagom, a osim toga još brže.

Oh man, this is fucking hillariaous… Moj Daiko je tako perverzno ukrivljen, tako ga rajca 47 libarski whiplash na kojem je 40 libarski predvez xzoga, da boli. Približno 20 sekundi je prošlo i mene napada histerični smijeh. Ali ovaj smijeh je gorak, jer polako shvatam, onako vruć, da to naravno nije zubonja, ni onaj najveći!

Ostatak nakon borbe

Tada se upredenica potpuno opušta i slijedi trežnjenje: sa velikom količinom sakupljanog adrenalina namotavam nazad upredenicu. Još osjećam blagi otpor i kada sam namotao do kraja vidim pred sobom samo jig head sada bivše 20 cm duge silikonske varalice. Sa slomljenom žicom koja drži udicu…

Gdje su cigare? Telefonom pravim sliku uništenog materijala, zapalim jednu i povučem duboko. Ko da gledam prekrasno crveno nebo prije oluje i pomislim: 

This was a handshake before a big hug in the near future!

Zakazan novi susret

Walk the dog za uporne

Piše: Miodrag-Miško LEKOVIĆ

Iznenadio me poziv za ribolov tog petka. “Razmišljamo da se sjutra spustimo malo na more“ bilo je dovoljno da se u mozgu popale sve lampice i prekidač klikne na poziciju - „ribolovac“! To je posebna vrsta ludila kada može sve oko mene da gori, a ja bih i dalje mazio moje drage igračke sa trokukama i vezao čvorove sa preciznošću i strpljenjem svojstvenim časovničaru ili hirurgu. Da su sljedećeg dana svi drugi odustali, ja bih išao sam. Sve se, ipak, odvijalo po planu, pa sam tog jutra otvorio plakar i probudio opremu iz dugog zimskog sna – bilo je vrijeme za akciju.

Posta do poste

Narednog dana mješovita tročlana ekipa, sastavljena od dvojice pobornika ribolova na dubinku i jednog zagriženog spinera, krenula je iz Podgorice prema moru. Valjalo je izbjeći radove na putu Podgorica-Budva, pa krećemo kroz tunel Sozina, preko Petrovca i Budve, prema poznatim postama u Boki kotorskoj. Put od nekih stotinjak kilometara nije izgledao tako dug u prijatnom društvu i razgovoru.

Na poziciju stižemo negdje oko 12 sati. Ostavljam društvo da postave svoju štapove za ribolov mamcima na dnu, i za nekoliko minuta bio sam spreman za lansiranje varalice. Lijepe pozicije sa mnoštvom potoka koji se ulivaju u more, izazivaju u meni osjećaj da predatori moraju plivati u blizini. Nije ovo baš najbolji period u danu da se jure morske grabljivice, ali me to nije sprječavalo da probam neke nove varalice koje sam dobio za rođendan, a i da zabacim one već provjerene. Vjetar postaje jači i ne dozvoljava daleke zabačaje u svim pravcima, pa je uskoro postalo jasno da ovdje neće biti neke velike šanse za ulov. Isto su vidjele i kolege pored štapova za čekanje, pa uskoro odlučujemo da mijenjamo položaj. Zaliv je prepun lijepih pozicija za sve tehnike ribolova, tako da nema potrebe da se forsira neko mjesto ako se nešta ne dešava. Brzo pakujemo stvari i idemo dalje. Nekoliko puta smo stajali i pokušavali da lociramo ribu, ali ona se nije javljala. More je djelovalo beživotno, a izgledi da ćemo nešto uloviti sve više su se smanjivali.   

Upornost se isplatila

Već je bilo kasno poslijepodne kad smo stigli do tivatskog zaliva. Ekipa je opet zabacila za oradu, a ja u svojim dugačkim čizmama gazio pjeskovitom obalom i prelazio preko betonskih ponti. Vjetar sa zapada nije dozvoljavao besprekornu prezentaciju površinskih varalica, a posidonija po površini dodatno je komplikovala stvari. 
Stižem do jedne široke zavjetrine gdje se moglo normalno loviti, ali i tu ništa nije odavalo prisustvo gladnih čeljusti. Čak su i gavuni u jatima bezbrižno mreškali mirnu površinu, neznatno se uzbudivši kad bi moja varalica pljusnula u njihovoj blizini. Trebao mi je predah pred poslednji pokušaj tog dana.

Predah

Sunce se spustilo iznad brda kad sam lagano krenuo da gazim plićakom prema mjestu sa kojeg sam krenuo. Vjetar je potpuno stao, pa je izgledalo kao da to nije ono isto more od prije pola sata. Sad su se već mogli primjetiti cipoli koji ritmički otvaraju i zatvaraju usta filtrirajući vodeni film. Ali opet, ništa da ih pojuri. Mrak samo što nije pao kad je zazvonio mobilni. 

„Mogli bi da krenemo. Đe si?“ 
Objašnjavam svoju poziciju i krećem prema mjestu gdje mogu najlakše izaći na ulicu. Spreman sam za posljednji zabačaj tog dana. Duel Silver dog 90 u dekoru cipola leti nekih 30 metara prema otvorenom moru. Lagano sam ga počeo dovlačiti skoro više ne prepoznajući njegovo vijuganje u tami ranog predvečerja. Iznenadno „pljaaaassss“ na 10 metara od mene prenulo me je.Voda je toliko prskala, kao da je dijete skočilo u vodu. Nastavljam da vodim varalicu i u centimetar je suočavam sa ribom. Na samo par metara od mene zubata neman je odlučila da napadne taj komad plastike koji joj je ličio na večeru. Moja je! Ne mogu da vjerujem da se poslije cijelog dana bezuspješnje potrage za ribom ovako nešto desilo. Odjednom sam se osjećao kao da sam na nekom takmičenju na kojem mi je baš ova riba potrebna za nagradu, pa sam je bez popuštanja privlačio. Ali, nije se lako predavala. Skakala je iz vode mlatarajući glavom, bježala prema dubini izvlačeći konac sa špulne, nekoliko minuta je pokazivala svoju veliku snagu. Ipak sam pobjedio na kraju. 

Duel silver dog od 9 cm u zubatim čeljustima

Za to vrijeme telefon je uporno zvonio. Kad sam bio siguran da riba nema gdje da pobjegne javio sam se. „Sačekajte me malo, ulovio sam dobru zubaticu“. 
Čestitke i slikanje uslijedilo je kad sam se ribom u ruci pojavio kroz gusto žbunje. 
„E zaslužio si je za svoju upornost“! - dobio sam pohvale od prijatelja.

Doba dana kad zubatice kreću u lov

Dug put kući

Spakovali smo se u auto i krenuli prema Podgorici. Do detalja sam prepričavao šta se sve desilo i zahvaljivao se sreći na ovom ulovu. Zbilja, kakve su šanse bile da se jedina riba tog dana javi tačno ispred mene i da naletim varalicom na nju baš u tom momentu. Eto, posrećilo mi se, kao što će se posrećiti bilo kome ko iskoristi svaki mogući momenat kad je na moru, ne odustajući čak i kada su izgledi za ulov tako mali. Priču prekida Mirko koji govori da se auto čudno ponaša i da mora da stane. Kako smo stali, tako više nismo mogli da krenemo. Brzo smo ustanovili da je jedino rješenje šlep do kuće. Dok smo sačekali da dođe po nas, pa dok smo stigli u Podgoricu, već je prošla ponoć. Preumoran dolazim kući, ali riba mora da se čisti i filetira, a oprema da se pere u slatkoj vodi. Dva sata su prošla iza ponoći kad sam se dohvatio kreveta. Zatvorenih očiju prebirao sam slike današnjeg dana: zeleni obronci iznad mora, modro plava površina vode, svježi mirisni vjetar, topli sunčevi zraci, neizvjesnost i uzbuđenja ribolova, momenti uz prijatelje... Šta se još može poželjeti od jednog dana u životu. Sa tim mislima brzo sam zaspao, zadovoljan i spokojan kao malo dijete.

Trag u beskraju

Bio je to jedan jedini udarac tog dana. Ali pravi! Uslijedila je, međutim, situacija koju uglavnom ne prate fotografije, već mrmljanje sebi u bradu, nemoć u nogama i pogled ka horizontu

piše: Igor PERIĆ

Drma vas adrenalin, osmijeh se nekontrolisano rasteže preko lica dok se krupna riba presijava u vašim rukama.

Ima li veće radosti od tako ovjekovječene ribolovne zgode. Pa, još kada fotografije i opis događaja s ponosom dijelite sebi sličnim ribolovnim fanaticima, a okršaj danima „traje“ u priči i slici. Uspomene su to koje se ne zaboravljaju.

Druga strana 

Ima, međutim, nekih koje se još teže zaborave iako ih, obično, ne prate fotografije. Samo ostaju urezane situacije u kojima vam noge klecaju od silnog uzbuđenja koje naglo prelazi u nevjericu jer je beštija uspjela da se otrgne kontroli i ostavi vas da joj samo pratite „trag u beskraju“. Preciznije, da nagađate kolika je bila, što je pošlo naopako, da li je struna upala među peraja, ili je popustio predvez pod teretom zuba, prethodnih naprslina...

Kako god bilo, riba vam „mahnula repom“, pobijedila u okršaju. I tu se ne može mnogo učiniti. Ali ostaje žal.

Kolega ribolovac mi je svojevremeno priznao kako se nekih ulova i ne sjeća, ali makar jednom nedjeljno pomisli na tunu, dimenzije njenog oka i neponovljivu boje leđa, koju je prošlog proljeća bespomoćno gledao kako nestaje u plavetnilu kada se uspjela izvući gotovo sa gafa, ispod same barke...

U mom slučaju definitivno nije bila tuna, ali ništa manje jak osjećaj gorčine trefio me je prije nekoliko dana kada sam, nakon puna tri mjeseca odsustva iz meni najdraže shore igre, konačno uspio da se sastavim s vremenom i morem. Desio se dril o kakvom sanjam – makina se razmrdala, kočnica probudila..Samo što je kratko trajalo. 

Zona

Bio je to jedan jedini udarac tog dana. Prethodno, od svitanja sam bezuspješno tražio brancina. Kada potraga nije urodila plodom duž nekoliko potoka i čitave jedne fino talasima zamućene plažne linije, kolega Miloš i ja prebacili smo se nekoliko kilometara dalje i podijelili na dva fronta: on desno, duž plaže, ja lijevo ka nasipu koji dijeli plitku zonu od dubine. Računam da bih, eventualno, mogao da lociram kakvog škarma ili zubaticu.

Volim da pregledam obalnu liniju i tražim znake aktivnosti. Primijetio sam pored stijene u plićaku jato sitne ribe koje se drži dalje od opasne zone: skoro da se ponašaju poput priljepaka, samo što se ne uzveru na kamen u vodi...Bacim pored njih varalicu – ne mrdaju! Pomislio sam kako su dobro istraumirane jer im je nešto satjeralo „srce u peraja“.

 Jutro se već dobro zaletjelo, sunce granulo, bistro. Provlačim „šetača“ na prelazu plitkog i dubine, uz obod stijena. Kako nema rezultata, mijenjam varalicu i stavljam vobler koji je tek nabavljen nedavno. Da provjerim kako radi i vidim ima li što „ispod površine“.

Pogled na "bojno polje" iz Daiwa perspektive

Kod trećeg zabačaja, nakon par okreta ručice i agresivnih poteza štapom, ruka mi ostaje zakovana! Riba „puni“ blank, kičma štapa preuzima teret, sila se prenosi na podlakticu a kočnica na Daiwi reaguje. Bolje rečeno, kočnica vrišti koliko može, a riba vuče ka otvorenom silovito, bez zastajkivanja...Pogledom analiziram teren, već proračunavam sljedeći korak sa stijene na stijenu, ali nakon nekih desetak sekundi ludila sve staje!

Puklo...

Samo sam duboko uzdahnuo i gledao u horizont. Namotavam i vidim da spoj fluorokarbona i upredenice „nije mrdao“, ali nema kopče, ni varalice. Puklo...Slijedi analiza, premotavanje po glavi: jel čvor bio dobar, da li je u prehodnim okretima gdje varalica dokačila kakav kamen. Za promjenu, ovog puta nijesam psovao, nekako sam relativno junački podnio taj poraz. Krivo mi jedino ako je varalica ostala u nepcu beštije, krupne lice, sudeći prema udarcu i načinu na koji se sve odvijalo.  

Kad je već tako moralo da bude, moliću se da su je udice samo okrznule i da je pretekla taj duel. Neka joj je prosto, ako već nije htjela na fotografiju sa mnom.

Profilna slika beštije koja ovog puta nije htjela pred kamere:Lica (Lures way arhiva)

Jadranski esperanto

 U Dubrovniku i Petrovcu brancin je smudut. Negdje ćete čuti da je lubin.Na Bojani je levrek, a na gradelama, pečen u soli ili kuvan lešo je – za prste pojesti. Uglavnom, teško ga je pomiješati sa bilo kojom ribom, lovio on cipole ili ganjao skakavice

Piše: Igor PERIĆ

-Prijatelju i kolegi, da nauči što je smudut– napisao je dubrovački novinar i publicista Davor Mladošić u posveti na uvodnim stranicama knjige „Naški – dubrovački rječnik“ koju mi je darovao kada sam prije dvije godine pravio s njim razgovor za novine.

Knjiga, čiji je Davor koautor, bila je povod za priču, dok je smudut – ispostavilo se – bio okidač za uvod, što nije čudo kad se sretnu kolege po udici.

Sinonimi

Između toliko dubrovačkih izraza Davor je potrefio na pravi iz škrinje jadranskog esperanta: smudut je jedan i od naših, crnogorskih sinonima za brancina.

Preciznije rečeno, smudut na naškom, tj. paštrovskom govoru, dakle u Petrovcu i okolini, isto je što i smudut na Davorovom, naškom u Dubrovniku.

Nastavite li dalje ka Bojani, i još dalje ka istoku, smudut postepeno lavira: od brancina, preko ulcinjskog levreka ili grčko-turskog levrakija. 

Slika govori više od hiljadu riječi: Njegovo veličanstvo - brancin

foto: M. Leković

Sličnosti se pronalaze u bogatstvu izraza, pa svaka vala duž obale Jadrana ima svoj – „naški“ termin. Krio se u njoj i cipole lovio lubin ili skakavicu ganjao levrek. Naški je naški.Tako vam je to na Jadranu, lubin, brancin, agač, smudut, levrek...ista riba, posebno kad, naški rečeno, „završi na gradele“.

Kopča

Prelistavajući knjigu „Naški“, objavljenu u izdanju Verbum publicum 2011. godine, mogu se naći i domaći izrazi poput ožice, šterike, tmuše, ali i šuše, danu, vazda...

Ispada da je dovoljno zboriti naški pa da te cijela regija razumije.

Prema Davorovim riječima, uticaj mora, srodnog jezika i mentaliteta puno govori. Kultura jadranskog primorja manje-više počiva na sličnim temeljima od Istre do Ulcinja...

Za razliku od nekih drugih uticaja, upravo jezik i morski govori čuvaju sponu koja, poput arhitekture, običaja ili brodogradnje vezuje sve ove vale koje zapljuskuje isto, slano more – veli naš prijatelj po udici s kojim, prvom prilikom, moramo dijeliti nekog smuduta kapitalca na pola: bilo u so zapečenog ili kuvanog na lešo.

Pa, kome se kriva može i "gradelada". A u tome društvu neće biti odviše ni koji sarg i orada...

U vinu je istina, posebno kad su blizu gradele (foto B. Vujović)