Pendula protiv „vertikale”

Avet dvobrzinac, pripravan za velika peraja

Dva ribolovca i dvije tehnike: dubinsko troling naoružanje i nekoliko kompleta za VJ. Neformalno nadmetanje se završilo jednim ozbiljnim zubatim trofejem i jednom „bodljikavom“ propuštenom šansom...

Piše: Igor PERIĆ

Kako kaže prijatelj – kad ide na sigurno, da ulovi, onda se posveti trolingu, ali kada mu je merak da se ciljano nadmeće s ribom i dokazuje - varaličarenje nema premca, niti alternative.

U brodu su tog jutra bila zastupljena oba koncepta, dva ribolovca i dvije tehnike: dubinsko troling naoružanje za lov živim mamcima i nekoliko kompleta za vertikalu varalicama.

Na putu do pošte

Društvo su nam pravile i dvije žive lignje; srećom samo dvije jer sam ja tako imao veće šanse da na tim otvorenim poštama pariram gumom i metalom. Ili sam se makar nadao tako dok smo plovili ka poziciji na oko 20 kilometara od obale.

Propozicije

Prvo lovimo sabikijem, gdje je nadmetanje ujednačeno – Saltiga i Penn sa jedne strane i Shimano i Ugly stick sa druge ravnomjerno vade nizove iz dubine na kojima plešu lokarde i širuni.

Nakon 45 minuta odlučujemo se za nastavak plovidbe do druge lokacije koju pokazuje GPS.

Tamo su već dvije ekipe. Love živim mamcima na poziciji gdje, za one vične dubinskoj penduli, svaka lignja provučena kako treba i u pravo vrijeme znači – okrunjenu glavu.

Zoran kaže da je vrijeme za puštanje krakatih mamaca, a kada one završe među zubima ili ih očerupaju kantori ili sitni zubaci krunaši - prelazimo na džigeraški teren...

Olovo je dotaklo dno, kočnica na Shimano Tyrnos 16 je prebačena na "strike" poziciju. Na udicama je veća lignja koja će privući sitne napasnike ili donijeti dobar ulov. Nakon nepunih tri minuta Italcanna Baltimora H2, 12-20 libri, fantastičan štap za lov zubaca i gofa, dobija priliku da pokaže karakteristike.

 

Shimano Tyrnos i Italcanna Baltimora H2

Riba na udici

Očnjaci

-Zrrrrrrrrrrrrrr, Zrrrrrrrrrrrrrr... kolega već grabi komplet, kontrira i zavozi barku kako riba, koja silno tuče, ne bi utekla u brak...

Za zubaca bori se odveć jako, a gof nije. Da je krnja poznali bi je brzo. Sve vrijeme jako cima  glavom i izvlači konac u kratkim, pa malo dužim trzajima... Postaje jasno da je, ipak, krupni zubonja. Olovo čuvar se nazire, a nedugo zatim i prilično velika, široka „ploča“.

Ovo se zove zicer. Zoran mu je spustio lignju „na nos“, zubonja nije odolio i progutao je čitavu. Tek je trag od jednog kraka ostao između donjih očnjaka.

Ja uzimam volegu i prihvatam zubaca koji izgleda ogroman. Okrećem ga kameri... Vaga će kasnije pokazati više od 8,5 kila.

Ovako izgleda na suncu...a ja 100 kila teži od njega

Adrenalin je na vrhuncu. To je onaj dobar pokazatelj da vas ribolov ispunjava, pokreće. Da toga nema, sve bi bilo velika praznina, jer ako vam srce ne zaigra makar malo, čemu sva ta priča... Ali, nema vremena za analize. Nakon promjene predveza nova lignja je u điru.

Poslije desetak minuta, kratki trzaji signaliziraju da je nešto ili neko nameračio da je smaže za doručak.

Zbog sitnijih, nervoznih udara, štap ide malo dolje, slijedi „davanje“ prostora ribi da zagrize i – kontra...

-Ajde, uposli taj borbeni pojas – veli Zoran.

Pumpam ribu znatno laganije nego on, manji je primjerak ali tuče i trudi se da se oslobodi udica. U finišu, dok pokazujem da nijesam baš "na ti" sa olovom čuvarem, na suncu se presijava manji krunaš. Pokazuje očnjake, antenu i fantastične boje.

-E, sad možemo da džigujemo do mile volje – kaže drugar dajući mi šansu za revanš „na mom terenu“.

Daiwa Catalina Speed jigger + Jack eye KB200gr (Hayabusa)

Drugo poluvrijeme

Slijedi provjera pozicija, potraga za drilom na spining makinama koje vape za dobrim trošenjem pakni.

No, kako odmiče dan, konstatujemo da su ključne validne pozicije, nažalost, zaposjeli privredni ribolovci parangalima i mrežama, čak ih ima neoznačenih...Plaćamo danak u džigovima.

Ali tragamo dalje.

Na jednoj poziciji gdje kaskada obećava da bi u program mogao da uskoči kakav gof odlučujem se na kompromis između jače i laganije opreme: Štap Catalina speed jiger 100-350, Metaroyal Safari i upredenica od 50 libri sa inčiku varalicom od 200 grama, dobro naoružanom. Ako opali kakav grdosija, oprema je naredna da je drži dalje od braka.

Orhana, ipak, nije bilo tog dana, makar ne u našem radijusu.

Nakon uporne potrage riba se javlja obojici. Zoranu za kratko pušta džig, a meni kuca, pa ponavlja udarac...

Crveno

Nema neke borbe, kočnica miruje, samo se osjeća opterećenje, tek na pola puta do površine sa gotovo 80 metara čujem jedan ili dva „treptaja“.

-Škarpina od nekih 50-60 deka na samoj površini, ne mojom voljom, odvaja se od džiga...Stoji tako ošamućena promjenom dubine na rukohvat od mene...

Ne bi bilo uputno prihvatiti je rukom, a dok je prihvatilica stigla do nje, ona je već mahala repom i krenula nazad u dubinu.

Ako izuzmem jednu lokardu koja je napala inchiku, i ovu nesuđenu škarpinu, pendula je ovoga puta odnijela pobjedu zahvaljujući lignjama....Za utjehu ostaje lagana večera, širuni, lokarde i manji "krunoslav".

Do sljedećeg okršaja bistro ili, što bi pendulaši rekli - dobar kurenat!

Veče "ame" i širuna

Maler

Idila

Piše: Miško LEKOVIĆ

Gdje ideš? Kad ćeš da se vratiš? Ideš li sam? Hoćeš li ponijeti nešto da jedeš? Pitanjima nema kraja. Kako samo zažalim što se nijesam iskrao iz kuće i javio se sms-om s pola puta prema moru. Još kad u tom bijegu od sljedećeg pitanja zaboravim da uzmem nešto neophodno za taj dan, pa moram da se vratim, već počinjem da razmišljam ima li svrhe i ići u ribolov.
Postoji li ribolovac koji nema neke svoje malere? Sa svakim izlaskom na vodu, nešto se novo priključi toj listi. Meni je, izgleda, jedan od novijih kada pozovem prijatelja da idemo zajedno u ribolov. Ne znam kad je počelo to "prokletstvo" ali me drži već neko vrijeme. 

Gubitak
Dragan je kolega ribolovac koji živi u Boru i svake godine par nedjelja provede na našem primorju. Upoznali smo se prošle godine u Igalu i jednom zajedno lovili brancine. Poznaje pozicije za lov brancina u okolini Igala bolje nego većina lokalaca. Nažalost, te godine nijesmo imali prilike da se mnogo družimo zbog mojih obaveza na poslu. Ostali smo u kontaktu, pa se javio ovog ljeta dok je bio na odmoru. Kad mi se požalio da brancini nešto i nijesu aktivni tih prvih avgustovskih dana, kao što su bili prošlih godina, predložio sam mu da idemo zajedno u lov na škarmove. Brzo je prihvatio predlog, pa smo narednog dana, 2 sata iza ponoći, već bili na putu prema stjenovitim pozicijama sa kojih su se lovili škarmovi skoro cijelo ljeto. 
Rano smo krenuli, ali ne dovoljno rano - ispostavilo se kad smo stigli. Planirano mjesto već je bilo zauzeto, a strme litice iznad mora nisu davale još mnogo izbora. Zauzeo sam stijenu na kojoj sam jedva stajao, pa sam, kad me umor počeo savladavati, počeo da pravim greške svojstvene početniku – jednom sam prebacio putanju Draganove varalice pa smo ulovili jedan drugoga,  pa se varalica kačila za stijene ispod mene, konac mi se mrsio, talas me kupao... a vrhunac loše sreće bio je gubitak tek kupljene varalice DUO Tide Minnow 175 kada mi se konac umrsio pri zabacivanju. Maler! A kad uvrtite sebi u glavu da vas prati maler - više ribolova nema. Za to vrijeme Dragan je vadio škarmove jednog za drugim, ukupno 3 komada. Srećom, moju lošu karmu nijesam prenio na njega tog jutra.

3 boda u gostima

Prošlo je par mjeseci, i od tada se naređalo izlazaka i lijepih ulova. Ta vedra oktobarska subota, nakon nekoliko dana juga i kiše, obećavala je dobar lov na brancine. Znao sam krajnji cilj, ali sam imao u planu da, usput, obiđem još neke plaže oko Budve. Obično mi nije problem da idem sam u ribolov, ali tog jutra sam poželio društvo, pa sam pozvao Mladena da mi se pridruži.

Duet
„Idemo“ stigao je odgovor od Mladena kao da ga je iz topa ispalio. Nije imao ništa protiv mog plana, tako da smo rano posljepodne proveli u zabacivanju varalica sa dugačkih pješčanih plaža i usputnom sunčanju na toplom oktobarskom suncu. Ništa, ali idemo dalje. Lokacije u Boki su sljedeća destinacija. Oko 4 smo bili gdje treba. Aktivnost sitne ribe bila je očigledna. Morski vuk je morao biti tu. Počinjemo da šetamo površince, jer je drugu varalicu nemoguće voditi u tom plićaku. Morska trava nakon juga pravi velike probleme, pa tek svaki 10. zabačaj prođemo bez trave na trokukama. Mladen se udaljava dok ja zabacujem prema mjestima gdje se vidi aktivnost ribe na mirnoj morskoj površini. Patcinko je na kopči. Varalica nesvakidašnjeg dizajna i izuzetnog ponašanja. Trokuke mi nijesu po ukusu, ali proizvođač, valjda, zna zašto treba da su baš takve. Vodim je sa kratkim pauzama posle 5-6 otklona. Riba često odluči da napadne baš u tim pauzama. To se i desilo. Lagano zatezanje i pravovremena kontra... riba je na štapu. Mala je, minijaturna, ali vrsta koja me uvijek iznenadi svojom željom da napadne varalicu. Oradica je na suvom. Malo fotkanja, pa nazad u vodu.

Veći Patchinko od orade

Dobro je, biće akcije. Idemo dalje. Patchinko je, izgleda, varalica dana. Zvižduk iz daljine privlači mi pažnju. „Evo ga“ čuje se Mladenov glas. Udaljen je od mene 50-ak metara, ali idem da vidim o čemu se radi. Prvi brancin je pao. Mladen ne krije zadovoljstvo. Ostajem i ja pored njega, ali već sužavam prostor obojici za manevrisanje. Zabacujem i poslje par metara imam udarac. Promašaj... maler. Nema veze, idemo dalje. Zabacujem uporno, mijenjam površince, stavljam silikonce, svojski se trudim. Kod Mladena opet riba na štapu. Brancini nisu veliki, ali donose radost. Sad već svašta pokušavam, pa stavljam i malog Rapalinog popera. Lijepo radi, desiće se nešto. I desilo se, kratko zatezanje na štapu i – ništa. Maler! Kod Mladena još jedan nedugo zatim. Ovaj je baš mali pa nakon Mladenovog poljupca zahvalnosti odlazi nazad u more. Izgledalo je kao da se sva akcija dešavala u tih nekoliko kvadrata mora. Ipak, htio sam da probam na još nekim mjestima u okolini. „Griješiš“ dobacuje Mladen. I pogriješio sam. Dok je Mladen imao još udaraca i malih brancina koje je pustio, ja nisam imao ni repa od ribe. Maler. Ali zašto? Pa jasno je, uvijek je tako kad zovem nekoga da ide sa mnom. Slikam Mladenove brancine bar za nekakvu utjehu i idemo kući, jedan pokisao, a drugi pjevajući.

Mladenovi brancini

Samopouzdanje
Ajde da, na kraju, ipak ne ispadnem skroz lud sa ovom pričom o malerima. Često se sjetim svojih prvih koraka u spiningu. Priznajem da, koliko god sam se trudio, često nisam imao ni udarca, a kamoli solidnu ribu. Vremenom sam shvatao šta treba da radim, slušao sam savjete dobronamjernih kolega, pa su došli i prvi ulovi. Svaka ulovljena riba donosila je više samopouzdanja. To je ključna osobina uspješnog spinera – samopouzdanje. Kad to samopouzdanje poremeti vjerovanje u tamo neke malere – onda nema ribe. Vrlo jednostavno. Bez vjere u ono što radimo, nema ni rezultata, isto kao i u drugim segmentima života. Ali to je već viša filozofija, tako da ovdje stajem. Uživajte u ribolovu i bistro!

Krnja na Rapalu

Autor teksta u ribolovu

Piše: Miško LEKOVIĆ

Lures Way raste i razvija se, polako ali sigurno. Multimedija nam je bila, od početka, postavljen cilj, koji smo sada u potpunosti dostigli. Iako se trudimo da tekstovima prenesemo iskustvo i znanje i pokrenemo naše čitaoce na razmjenu i komentarisanje, slika je često govorila i više od riječi, a video još više. 
Atmosfera na snimku podsjeća kakva je privilegija dočekati novi dan pored mora. Riba koja je ulovljena pripada porodici krnja i daleko je od trofejne veličine. Video, ipak, nosi jednu važnu poruku koja treba da bude osnov sportskog ribolova.  

Prvi naš snimak spininga s obale nastao je zahvaljujući tehničkoj podršci i savjetima Ilije Perića i ekipe riders.me 

Najbolji štap za spining, ikad!

Ima li univerzalnog štapa; kako odabrati pravi; riječ dvije o osnovnim “dimenzijama” svakog blanka, prednosti i mane brže i sporije akcije; razvojni put od “bambusa”, preko “ germine” do modernih varaličaraca…

piše: Igor PERIĆ

Koji je štap najbolji?!

Odgovor je težak približno kao i onaj na pitanje – koja je žena najljepša. Ima ih u trendu na koje se svi “lože”; neke krasi gipkost i brzina, bude ih nakinđurenih, ali i otmenih koje pojavom obaraju s nogu, zbog kojih osjećate bol u grlu i puls vam skače u nebo… Pričam o blankovima, naravno.

Za one što nijesu od ribarske fele, blank je tijelo štapa koje se “naoružava” provodnicima, drškom, držačem mašinice…Kada opremite blank dobijate proizvod/štap koji je, svaki na svoj način, poseban.

To ja pojašnjavam drugaru koji gotovo da se uvijek blago iznervira (iz najbolje namjere) kad mu prijavim da je moja kolekcija pojačana još nekim “namjenskim” primjerkom za lov brancina, luceva, liganja ili pastrve.

“Je li to onaj 326. koji ti je baš nešto nedostajao i njegova će nabavka činiti drastičnu raziliku u efikasnosti na onoj tvojoj pošti?...”

E, sad, na stranu fanatizam i privrženost opremi koja može da ima svoje praktične, namjenske ili kolekcionarske, dakle nekad iracionalne aspekte. Ali sve što nas čini srećnim ima opravdanje (kako sebičan izgovor) naročito ako uživate u radu blanka poput hedoniste koji kuša dobar vranac ili pošip. 

 

Pauza prije novog zabačaja...

Daj neki univerzalni

Koliko puta ste u ribarskoj radnji sreli ribolovca-početnika koji traži štap za sve: i da zabaci varalicu, plasira sistem za lov na dubinca, usput malo merači na plovak…sve to  uz objašnjenje da mu treba za jezero, rijeku ili kad skokne do mora.

Odmah se sjetite svojih muka i razvojnog puta i učenja o “prutovima”, odrastanje uz bambus, vječne “germine” i njihove manje vječne karike, pa prelaz na Silstar i DAM teleskope…Dok vremenom, tokom “renesanse” ribolovne opreme i izgradnje predstave o varaličarenju, ne stignete do cijele palete modernih štapova za spining, pendulu, razne vrste džiging tehnika…Shvatite tokom te evolucije da nema univerzalnog, što opet ne znači da nema višenamjenskih štapova. Primjera radi, štap za vođenje džig glava u rječnom toku, ili na ušću, takvih je performansi da će poslužiti za laganije usmjeravanje “šetača” i popera. Zavisno od dužine biće bolji za jednu ili drugu tehniku; a kao srednje rješenje mnogi smatraju magičnih devet stopa.

Vrste štapova

Uopšteno, štapove determinišu tri osnovne “dimenzije”: dužina, težina bacanja (preporučena težina varalice) i akcija štapa (pojednostavljeno rečeno “rad” ili “ponašanje” štapa pod opterećenjem). Iako ima kraćih, specijalizovanih štapova za lov iz čamca ili zabacivanje raznih teških “jerk” varalica, ovdje ćemo se osvrnuti na “standardne” za lov laganim do srednje teškim varalicama; drugim riječima od ukljate do zubatice/strelke, luca i lice (poping i tuna štapovi su posebna kategorija).
  

Koji odabrati?

Dakle, ovi “obični” su, uglavnom, dvodjelni, rjeđe trodjelni, dužine od 2,1 do 3,3 metra. Računa se da je prosječni, najbliži nekoj univerzalnoj dužini - 2,7metara. Kraći štap je bolji za vođenje popera i zara, duži za voblere, shore jigging ili lov sbirolinom i kastmasterima, tazmanijskim đavolima i sličnim dalekometnim varalicama.

TEŽINA BACANJA se obično označava rasponom “od” – “do”, primjera radi 5-20 gr, 10-30, 20-50, 50-100… Idealno opterećenje je negdje na sredini te dvije mjere, a donja i gornja deklarisana gramaža su limiti: prvi za osjećaj da uopšte možete valjano zabaciti i voditi varalicu, a drugi za opterećenje koje ne bi valjalo prekoračiti.

Ali, težina bacanja je okvirna napomena, koju treba shvatiti relativno jer praksa ukazuje na neka odstupanja - jedna stvar je zabacivanje, a druga vođenje varalice. Recimo: štapom od 10-40 gr vodićete sasvim lijepo plitkoroneći vobler od 15 grama, ali ćete mučiti i sebe i blank štapa, recimo, laganijim dubokoroncem od 11 cm sa velikom paktom... Dakle otpor koji stvara varalica zahtijevaće znatno veću težinu bacanja, naročito u tekućoj, brzoj vodi.

Dolazimo do AKCIJE štapa koju ribolovci često POGREŠNO miješaju sa težinom bacanja. Akcija je, kako smo naveli, ponašanje, savijanje štapa i njegov rad prilikom vođenja varalica i tokom zamaranja ribe. Evropljani bi rekli A, B i C akcija…Pri čemu je A brzi šta kojem se savija vrh, B sporiji, kojem radi gornja sekcija, dok je C – parabolik, blank se savija “iz drške”…

Japanci su tu precizniji, oni često pored oznaka za preporučenu strunu, težinu bacanja ili preporučeni “drag” (silu kočenja) u opisu daju oznake: regular, regular fast, fast, extra fast. Vi onda znate kakav je odgovor štapa na određeno opterećenje (radi li vrhom, sredinom, ili se savija cio, iz drške) sa svim prelazima…

Kako se ne izgubiti u oznakama

S druge strane Shimano, recimo, daje oznake L, M, MH, H…prema kojima znate namjenu štapa, snagu a ujedno svako slovo je, usput, supstitut za adekvatnu težinu bacanja…Koje je akcije štap zavisi od modela Ii vrste blanka, odnosno karbona ili vlakna od kojeg je sazdan.

Treba napomenuti još jednu bitnu stvar - neće iste performanse imati identično označen štap različite dužine. Kao primjer navodim Shimanov bilo koji model 240H i 300H, oba 20-50 grama, ali će se blank ponašati različito jer tu fizika igra ulogu (dužina poluge od drške do vrha štapa).

Privikavanje

Sad ću pokušati praktično da dočaram koja je razlika između bržeg (oštrijeg) i sporijeg (mekšeg) štapa u radu. Ovaj prvi, pojednostavljeno rečeno, brže se vraća u početni položaj, a kod drugog vrh tromije prelazi istu putanju od savijanja do ispravljanja. Praktično – to znači da je brži i oštriji štap pogodan za vođenje džig glava ili “walk the dog” tehniku, jer omogućava pravovremeno prenošenje “komande” iz zgloba ruke, dok će sporiji dati prostora da se vobler razmaše, uhvati pravu akciju jer se animiranje varalice izodi sa tolerancijom, bez naglih kidanja i “rezanja” oštrim pokretima.

Cormoran Thunderstick 270 10-40 i odavanje pošte rivalu

Sjećam se kako sam se trudio da ličnim osjećajem nadogradim sporiji odgovor pravog vobleraškog štapa kakav je bio Cormoran thunderstick modela stare serije (slava mu, donio mi je puno finih brancina i zubatica) na ponašanje recimo popera ili prvih Hedon spook-ova koje sam nabavljao. Nije bilo to-to, teško je bilo udahnuti pravku akciju, naročito zarama, ali je zato taj isti štap u vožnji voblera bio pravo rješenje. A još je pri jakim talasima znao kompenzovati najnevjerovatnije bjegove ribe i u tim početnim danima spašavao ulov koji bih tada teško kontrolisao znatno oštrijom Daiwom powermesh, iste deklarisane težine bacanja!

Kad treba pomiriti razne vrste varalica, od silikona do voblera - Daiwa Powermesh 300 10-35

Prelaz sa sporijeg na brži štap je u startu neobičan. Kao da vam je neko promijenio ruku u ramenu. Ali, već nakon par izlazaka i konkretnih, dobrih ulova uviđate karakteristike, mogućnosti blanka i navikavate na novi režim: oštriji štap - mekša kočnica, obraćanje pažnje na završnih par sekundi borbe, manevrisanje – “davanje štapa” kojim nadomjestite nedostatak parabole…Brušenje filinga, da ne bi cijepali ribu i ispravljali trokuke, jer blank ne prašta grubu igru i čupanje ribe. Još samo da nađete pravi štap!

Preporuka

Prava je stvar kad u tom traganju imate dobru preporuku…O, to je zlata vrijedan moment, da ne lutate.

Na nagovor kolege Bojanca, tačnije sugestiju da bi bilo dobro da za namjenski estauarski ribolov brancina probam blank dopadljivog “škorpiona” prve serije (Shimano Antares 300H, T-curve) uzeo sam taj izuzetan stroj za vođenje jig glava. Kupio ga “na slijepo” nakon što ga je majstor “nacrtao” i opisao njegov puls i disanje. Ako mi ne legne, lako ga je prodati, jer je tražen na tržištu.

Antares BX 300 MH i levrek 8.5 (ulov i foto N. Radović)

Kad je stigao, očuvan kao da nije vode gledao, punio mi je oko, ali me malo brinuo: djelovao kao da nema dovoljno duše. Njegove sam karakteristike spoznao na teži način: u jakom toku silikonca je “sastavio” dobar brancin i pokazao mi ono što mi je bilo predočeno; treba upoznati blank i vidjeti što sve može. Meni, zakletom voblerašu, naviklom na regular akciju, za uspomenu je ostala ispravljena beštija od udice, spoznao sam granicu na kojoj kičma Antaresa preuzima na sebe silinu ribe i skontao kako da radim sljedeći put.

E, da, zaboravih da navedem neke hedonističke momente: nije naoružan modernim K karikama, kao njegov nasljednik sad već treće ili četvrte generacije, ali njegova boja, ručka od fosilnog drveta i lijepa pluta čini tu namjensku alatku i estetski vrlo dopadljivom kreacijom. Mana je halter sa prednjim navojem. Od radne opreme krasi ga detekcija dna kao da ima ugrađen sonar, vibracija silikonca prenosi se sasvim dobro...

Primjereniji

No, ukoliko u istoj vodi lovite vratolomnu zubaticu, moraćete da promijenite režim “vožnje” (što bi rekao drugar – “prebaci na manuelno umaranje”). Treba krućim, džigeraškim štapom da, ako je izvodljivo, odradite mekše pokrete za koje bi vam dobro, u suštini, došao neki lijepi “progresivac” (ravnomjerno prenosi opterećenje do momenta kad stvar preuzima kičma), koji kompenzuje ludovanje zubatice, njene skokove i akrobacije u vazduhu, a u kritičnom momentu zna da joj “pokaže zube”. A opet nije previše mek.

Postoji li iko da nije kao mali sanjao da lovi na SPORTEX?

 

Izmišljen za vobleraške duele - trometraš Cormoran Maro power, 20-60 gr

Stara ljubav zaborava nema - Thunderstick je bio ubica zubatica po teškom moru

Što želim reći - Antares će odraditi posao, ali će mnogo ljepši i efikasniji ribolov pružiti neka druga alatka, počev od vođenja voblera do umaranja ribe: recimo neki Sportex Black arrow, primjera radi, ili moderniji, elegantni Maro power od Cormorana, trometraš, deklarisane gramaže 20-60, tanak (spolja gledano) od HM40 karbona. Ne pravi se više, na žalost, a da se kojim slučajem pravi – volio bih ga vidjeti sa drugačijoj drškom, sa manje kerefeka…

Teško bih mu mogao naći pandan, eventualno sličan je utisak na mene ostavio Yamaga Erly 100mr koji koristi drugar, s tim što zamjeram prekratku dršku, za štap od 10 fita… Što je opet individualna stvar. Njemu sasvim odgovara.

Nijesam pomenuo sve ove firme i modele da bi njih nametnuo kao rješenje: govorim o iskustvu i dostupnosti solidnih alatki na domaćem tržištu, varaličarske opreme. Ne sumnjam da bi vrhunski Tenryu ili kakav Graphitleader još bolje pasovali. Govorim o tome da štap treba da bude produžetak ruke. Pa, tragajte za onim koji najbolje leži u ruci i birajte ga spram mašinice, da budu u balansu!

Hedonistički momenat: SJ oprema u kombinaciji Saltiga game type i Colmic Power spin

Zato, u našim spinning krugovima, kad kupite novi štap vrijedi krilatica koju je lansirao kolega: “Srećno njime lovio i boljim ga zamijenio”.

 Bistro!      

Za šaku jigg-ova

Piše: Miško Leković

Ljetnja rutina je sledeća: na poziciji sam barem pola sata prije svitanja, zabacujem i mijenjam varalice kao da mi je život u pitanju, pa narednih sat vremena što uhvatim-uhvatio sam. Ovog ljeta, koje je sad već iza nas, škarmovi su mi priredili mnogo zabave. Ne samo meni, jer svi koji su išli u lov na njih, mogli su da se pohvale velikim brojem uhvaćenih riba. Rijetki su oni koji su ciljano tražili neke druge vrste dok je škarm bio zainteresovan za naše varalice. Meni je, ipak, sve to izgledalo kao previša truda za premalo akcije. Zbog toga bih, kad škarm završi svoj jutarnji cug, iznalazio načine da produžim ribolov još za koji sat, dok sunce ne počne da prži i plažni barovi pokrenu svoje kafemate. Svašta sam probao, ali najviše radosti donijeli su mi mali jigg-ovi, odnosno ribe koje su kidisale na njih. A riba je bilo raznih, pa su se skoro sve priobalne vrste našle ispred objektiva.

Težina jiggova sa kojima sam lovio bila je od 7 do 20g. Probao sam da lovim laganim stapom težine bacanja do 15g i sve to jako lijepo ide dok ne zakuca krnja pa vam u nekoj rupi na dnu završi i riba i jigg. Posle takvog iskustva prešao sam na Daiwin jigger t.b. do 28g koji mi je omogućavao da zadržim osjećaj dajući akciju metalnim varalicama, ali i da bez problema izvučem krnju ili malog gofa. Boja koja mi se najbolje pokazala je bijelo-srebrna, a radili su i drugi dezeni. Za ovakav ribolov treba birati stjenovite obale ispod kojih je morsko dno strmo spušta do većih dubina. Tada se jigg-ovi vode u raznim slojevima vode u potrazi za različitim vrstama – na dnu su krnje, pirke, kanjci, knezovi i dr. u srednjim slojevima očekujte gofove, ukljate, lice strijele i plavu ribu, dok sam pri samoj površini najčešće nalazio iglice. 
Sve u svemu, produžeci nakon lova na škarmove donosili su puno akcije. Nije tu bilo ribe da se napuni stomak, ali je bilo dovoljno za puno srce. Jedno sigurno znam - više ne idem u ribolov bez pune šake malih jiggova.

Brancini kao alternativa

Damirov plijen

Piše: Miodrag-Miško Leković

Iskren da budem – lovili su mi se škarmovi. Sa tom namjerom sam ustao u 2 sata poslije ponoći, kako bih se rasanio i krenuo na put dug 80 km u jednom pravcu.  Prognozirano je lijepo vrijeme, a more će pred zoru biti u dizanju. Sve je izgledalo idealno dok se nisam primakao na 10 km od mora. Sijevanje i niski oblaci prijetili su da pokvare sve moje planove. Ipak sam nastavio put prema poziciji koja mi je već dala dosta lijepih škarmova. Nadao sam se da je nestabilnost lokalnog karatera, kako to uobičajeno nazivaju meteorolozi, ali oblak je već zauzeo nebo iznad mog mjesta i bacao munje na sve strane. Mahanje grafitnim štapom u ovakvim uslovima nije dolazilo u obzir, kao ni povratak nazad bez posoljenih varalica.

Po dogovoru zovem Damira u 4 i 15 računajući da je budan i spreman da mi se pridruži. Sanjivim glasom objašnjava mi da je opet pogrešno uključio alarm i da se tek sad probudio. Kratko komentarišemo vremenske uslove i pravimo drugi plan. Idemo da tražimo brancine po plićacima. Prvi sam stigao na dogovoreno mjesto, ali ga nisam dugo čekao. Nedaleko od mjesta gdje smo parkirali počinje linija vode, odakle se prostire široka, plitka uvala. Stajali smo i tiho razgovarali čekajući bar neki znak na površini vode. Tek što je na istoku počela da se pojavljuje prva svjetlost, površinu vode uznemirili su cipoli u paničnom bijegu. Tu je. Udaljavajuća grmljavina ulila je još dodatnog samopouzdanja, pa je ubrzo štap sa varalicom na kopči bio spreman za prvo lansiranje. A na kopči – Damirov ručni rad. Površinac izdeljan od tvrdog drveta i lakiran do perfekcije. Još kad vidim sa kojom lakoćom pravi savršenu cik-cak putanju, sa sigurnošću sam ustvrdio da će ta varalica ovog jutra uloviti ribu. Baš to se desilo u trećem zabačaju. Bez mnogo taktiziranja ribu izvlačim na suvo. Varalica je ovjerena!

Ovjerena varalica

Damirovoj sreći nema kraja, a ponos raste do samih oblaka. Sa pravom. Dajem mu nazad njegovu varalicu kako bi ulovio koju ribu na nju. On obuva čizme i odlazi prema sredini uvale. Riba se već povukla malo dalje od obale i ja pokušavam na nekim dubljim djelovima da zainteresujem još neki komad. U međuvremenu, Damir prijavljuje udarce, spadanja, pa jednog brancina, pa drugog, pa oradu... 

Nema više taktiziranja. Moram i ja da zagazim, iako nemam čizme. Topla voda uvale prijala je mojim nogama i već su bile dostupne mnogo bolje pozicije za šetanje površinaca. Prvi zabačaj – riba! Malo ozbiljniji komad, reklo bi se po savijanju štapa. Nažalost, borba je kratko trajala, a riba je otišla bogatija za iskustvo koje će joj, možda, pomoći da doživi duboku starost. Malo sam razočaran, ali još uvjek pun samopouzdanja. Zabacujem prema obali nekoliko puta i, nakratko, osjećam ribu na štapu. To je mana ribolova površincima – veliki broj udaraca ribe ostaje nerealizovan. Bacam na sve strane u potrazi za ribom. Posle nekoliko minuta ponovo zabacujem prema obali i opet se isto dešava. E sad već raste nervoza, ali i želja da ga natjeram da pošteno zagrize varalicu. Jasno je da se radi o malom brancinu, ali siguran sam da je dovoljno veliki za lijepu fotografiju. Mala riba – mala varalica. Heddon Zara Puppy sledeći je za šetnju. Nije mu mogao odoljeti. Napokon je tu, zaheftan sa obije trokuke. Srećom je samo lakše povrijeđen, pa ga poslije par fotografija vraćam u plitku vodu uvale.

Heddon Zara je bila neodoljiva

Zaigranim u tom nadmudrivanju sa brancinima, prišunjao nam se crni oblak iz pravca zapada i počeo na nas da baca krupne kapi ljetnje kiše. Nije bilo potrebe da se kvasimo, jer i riba je prestala da radi. Damir je bio prezadovoljan svojom varalicom, a imao je i ručak za svoju porodicu. Meni ne treba mnogo - brancini prevareni, pa vraćeni moru,  to je moja definicija uspješnog ribolova. Sad sam miran do narednog vikenda, kad ću morati da realizujem prvobitni plan i nasučem nekog prugastog morskog razbojnika.   

Kopča ribu čuva

Kopča mora da pomiri dobar oblik, funkcionalnost i snagu

Kopča je važna iz jednostavnog razloga - pruža vam sigurnost. Kada imate kvalitetnu kopču znate da će prije popustiti ostatak (upredenica/monofil/fluorokarbon) pribora nego ona, što znači da se ne morate bojati da ćete ostati bez mamaca

piše: Goran Abramović-Chelsea

Svi znaju što su kopče za ribolov i koristili su ih barem jednom. U pogledu njihove uporabe ribički svijet je podijeljen: dosta je onih koji vjeruju da je kopča nebitna stavka i/ili da je svaka kopča dobra…Ostali dugo razmišljaju kakvu i kada kopču koristiti. Osobno spadam u drugu “grupu” i smatram da je kopča iznimno bitan dio pribora jer, ako povučemo paralelu, što ti znači ultra brzi auto ako su ti gume ćelave…

Kopča je važna iz jednostavnog razloga - pruža vam sigurnost. Kada imate kvalitetnu kopču znate da će prije popustiti ostatak (upredenica/monofil/fluorokarbon) pribora nego ona, što znači da se ne morate bojati da ćete ostati bez mamaca.

Prije nekoliko godina igrom slučaja počeo sam izrađivati kopče. Samo i isključivo za svoje potrebe, malo iz dosade a malo iz razloga što stalno volim stvarati. Kao svaki početak i ovaj je bio trnovit a velika pomoć mi je bio Željko Kuk-Ultegra (višestruki hrvatski reprezentativac) koji me uveo u svijet izrade kopči.

Chelse@ kopče

Sam put nastanka „moje“ kopče dugo je trajao. Prvo sam krenuo s onim što mi je bilo pod rukom: dvoja-troja kliješta i žica iz dućana koja služi za izradu metalnih sajli. Imam sačuvanih nekoliko tih početnih radova, majko mila na što je to ličilo... Ali, bez obzira na izgled već i prvi komadi su bili funkcionalni i sasvim su mi dobro poslužili. Postavši svjestan toga nastavio sam izrađivati kopče, ali sam sa svakom novom težio boljem estetskom izgledu. Nakon izgleda na red je došlo ono najvažnije - nosivost i funkcionalnost.

Tu problematiku sam rješavao skoro dvije godine dok nisam našao odgovarajuću žicu.

Tri u jedan

Pronalaskom žice uspio sam objediniti oblik, izgled i nosivost kopče. Dugo sam „fantazirao“ i s raznim modelima da bi se to na kraju ipak svelo na onaj prvi osnovni model. Polako je sve veći broj mojih prijatelja i poznanika koristio kopče a povratne informacije s ribolova su bile bolje od svih mojih očekivanja, bilo da se radilo o slatkovodnom ili morskom ribolovu, mikro kopčama ili velikim kopčama. Danas imam dva modela i šest veličina koje su mi postale standard. Svaka kopča ima svoj „trofej“(„bass“- som 30+kg, „smuđ“- som 40+kg, Ultra Light Sea Bass Finesse- lica 2kg...)

Autor sa ulovljenom palamidom...

...i pastrvom na "hande made" varalicu i kopču

Ova sama priča nije o „meni“ nego o iskustvu s kopčama pa bih vam svratio pažnju na ono što treba biti važno kod svake kopče.

Kao i u nekim drugim oblastima vrijedi ona stara: “koliko para- toliko muzike“- iako, u zadnje vrijeme čujem da nije baš u svim slučajevima tako, te da su i neki renomirani proizvođači podlegli pritisku jeftine proizvodnje u skupom omotu (plaćanje brenda a ne kvalitete). Da ne budem nepošten, čujem i da su neki manje renomirani brendovi po povoljnijim cijenama izbacili sasvim solidne kopče na tržište.

Razlike

Prvo što treba shvatiti je da niti jedna serijski izrađena kopča neće biti toliko dobra od one koja je u potpunosti izrađena ručno. Ovom rečenicom ne aludiram na sebe, jer siguran sam da znate barem dva-tri majstora koji na vašem prostoru prave kopče. Velikim serijama spušta se kvaliteta i cijena proizvoda dok je kod ručne proizvodnje to potpuno suprotno-raste kvaliteta ali i cijena (uostalom kao i u svakom drugom obliku proizvodnje).

Druga stvar - vrlo je bitan pravilan izbor kopče! Sigurno imate više štapova za više vrsta ribolova; spin štuke, spin klena, spin na moru, ect... isto tako je i s kopčama. Kopču birajte prema vrsti ribolova na taj način da vam pokriva do dvije vrste ribe: bass+ smuđ, smuđ + štuka, štuka +som…

Iva sa somom od 34 kg kojeg je izdržala "bass" kopča

Testiranje

Nakon što ste odabrali kopču testirajte koliko puta ju možete otvoriti i zatvoriti(bez peana, kliješta i sličnih pomagala). Ako kopča nije kvalitetna već nakon desetak otvaranja i zatvaranja primijetit ćete da je lak puknuo ili da se kopča deformirala. Kao zadnji test jednostavno uzmite monofil ili upredenicu koji nose cca 5kg manje nego što nosi kopča i napinjite dok „pametniji ne popusti“. Sada se mnogi pitaju zašto tolika razlika?! Vrlo jednostavno, ako ste spiner vrlo vjerojatno za srednji spin koristite upredenicu #0.8 koja je prosječne nosivosti 8kg, dok kvalitetna mala kopča nosi sigurno 15 kg. Poanta testa je da je kopča ispravno dimenzionirana i da izdrži duže nego ostatak vašeg pribora a ne da si režete ruke monofilom/upredenicom silom pokušavajući deformirati/otvoriti kopču - što mnogi rade da bi dokazali ne znam što... ).

Nakon ova dva obavljena testa znat ćete koliko je pouzdana kopča koju koristite. 

Ovaj kratak tekst nije „znanstvena fantastika“ ali se nadam da sam vam barem malo olakšao odabir budućih kopči. 

Bistro!

Kopča spram opreme i plijena