Od pontice do pontice

Ponte u Bijeloj

piše: Miodrag Miško Leković

Najzad, stigli su novogodišnji i božićni praznici i osam dana odmaranja, šetnje, hrane, pića i, naravno, ribolova. Idila, osim kad se u tu sliku umiješa jaka bura koja nikako da stane, nego uporno zamotava kroz Boku. Nema veze, tješim se. Lignje i sipe ne mogu da omanu kad je ovako hladno, a more tako bistro. Uz čašicu rakije u novogodišnjoj noći, od prijatelja sa kojim često idem u ribolov, dobijam obeshrabrujuće informacije: „Ne love lignju ni iz barke, a kamoli sa obale. Te što uloviš, ja ću ti pržit’.“ Ma znam da ću uloviti bar za jednu večeru, pa svake zime sam lovio. Neka priča što hoće, od sjutra počinje moja ribolovna kampanja.

Sljedećeg dana nestrpljivo čekam sumrak. Još prije ručka pakujem stvari i oblačim najtopliju odjeću koju imam. Vjetar je oslabio tek toliko da se može zabaciti, ali, i dalje, probija do kosti. Pozicija poznata, pušća provjerena, oprema bez greške. Zabacujem dok Sunce zalazi iza Prevlake. Jednom, drugi put, peti, deseti. Ništa. Pristižu kolege i uz pozdrav dodaju: „Ima li šta?“. „Ništa“, odgovaram. „Čudo... ne love ni ovi što pendulaju“, pokazuju na barke koje, tromo prolaze na pedesetak metara od obale. „Za noć 5-6 komada. To je ništa za pendulu“. Složih se klimajući glavom i nastavljam sa svojom rutinom. Već se smračilo, ali uporni smo da, barem, jednu lignju izvučemo na obalu. Kao da se takmičimo kome će prvom to poći za rukom. Iz tog razmišljanja me prenu snažno povijanje vrha štapa. Konačno, tu je i ogromna je. Lagano namotavam da se ne otkači. Čudno je to što nema onog njenog pumpanja. Tolika lignja se baš i ne predaje lako. Na površini je i počinje da prska. Nije ovo lignja. Hobotnica. Neko bi joj se i obradovao, ali ne i ja. Malo slikanja i ide nazad u more. „Neeeee“, ispratili su je glasovi. Navikao sam već na taj uzvik publike kad puštam nedoraslu ili neželjenu ribu. „Neko će je drugi uhvatiti“, dodaje jedan od ribolovaca. Da, da, samo se nadam da to neću biti ja. Dosta je za večeras.

Sjutradan je vjetar duvao još jače. U sami sumrak je oslabio i pustio da se malo proba na lignje. Sve isto kao noć prije, niti lignje, niti sipe. Ribolovac koji je došao malo posle mene, vadi hobotnicu koja je, tek, malo veća od pušće. Pokazuje mi je uz simpatuje prema malenom stvorenju i vraće je u more. Još jedna je preživjela. Biće nešto od našeg mora. Ne zadržavam se večeras, očigledno je da je prijatelj bio u pravu. Treba mi druga taktika za preostale dane praznika. Lignje nema, ali možda nađem ribu u nekoj zavjetrini.

Nakon jednog dana bez ribolova, krećem u podne niz rivijeru tražeći mjesto u zavjetrini. Meljine, Zelenika, Kumbor, Baošići, Đenovići... Prejak je vjetar. Kroz Bijelu je malo bolje stanje, ali nastavljam do Kamenara iz čiste radoznalosti. Stajem ispod Svete Neđelje, i prilazim moru jedva hodajući uz vjetar. Kroz Verige nosi.

Kamenari i Verige

Krećem nazad i stajem kod brodogradilišta u Bijeloj. Vjetar je podnošljiv. Nije ni hladno na popodnevnom suncu. Brzo slažem opremu i krećem sa velikim varalicama. Brancin ili zubatica, to je lovina. Lagano prelazim od jedne do druge ponte i zabacujem u svim smjerovima. Kroz bistru vodu posmatram rad varalice i dešavanja u moru. Na jednom mjestu mali brancin dolazi za varalicom. Zabacujem još nekoliko puta i mijenjam varalice, ali ne uspijevam da ga zainteresujem. Nema veze, vratiću mu se kasnije. Produžavam dalje. Pretražujem neumorno do sumraka, ali bez uspjeha. Ribe nema. Ništa, vratiću se onom malom brancinu i ponudiću mu varalicu koju još nije upoznao. Namještam Heddon Zara Puppy i približavam je mjestu gdje mislim da vreba. Zadovoljan sam kako Zara para glatku površinu mora i pravim pauzu na par sekundi. Ponovo pokrećem varalicu i u tom momentu zapljusnu voda pod njom u lagano zateže konac. Pravovremena kontra, ali ništa. Pokušavam još nekoliko puta, ali neće više da se igra. Nema veze, sjutra nastavljamo.

Naredno jutro je osvanulo vjetrovito, a meterolozi su predvidjeli vjetar za cijeli dan. Malo umoran od toga, odlučujem da se vratim na isto mjesto od juče pa možda se nešto i desi. Bijela je opet u zavjetrini. Prelazim sa ponte na pontu uredno pokrivajući teren u svim pravcima. Prazno, nema ribe. Približavam se mjestu gdje sam imao bliski susret sa malim brancinom. Moram još jednom da ga pozovem na igru. Na kopču stavljam Duel Sinking Pencil 80 i vodim ga tik ispod površine vode stalno cimajući vrhom štapa. Recimo da bi to mogla biti neka nervozna jerk tehnika. Na tri metra od kraja imam udarac i laganom kontrom kačim ribu. Brzo ga izvlačim na obalu likujući iznad pobijeđenog suparnika. Malo slikanja i vraćam ga moru.

  

Sad, malo zadovoljniji, krećem obalom uživajući u toplim zracima zalazećeg Sunca. „Ima li šta“ prekida mir hrapavi glas sa terase obližnje kuće. „Ništa“ odgovaram. „Tu, tu, sa te pontice, tu mora bi’ sipe, sa’ im je stađun“. „Hvala, probaću“ pozdravljam mašući. Lijepo je veče pa zašto da žurim kući. Kačim narandžastu pušću DTD 3.0 i krećem sa sipolovom. Treba imati živaca za lov sipe, ali prija ponekad smanjiti brzinu i uživati u pogledu na more. Ubrzo osjećam lagano zatezanje i krećem da namotavam. Spada. Nema veze, tu je, dolijaće već. Uskoro opet zatezanje i ova ide vani. Mala je, ali biće još koja. Uporan sam bio, ali nije bila više ni jedna. Kao da je i sipa bila sama kao onaj mali brancin.

Sve u svemu, dan je bio uspješan. Prevariti ribu – to je za mene glavna poenta varaličarenja. Naravno, veća riba završi i na trpezi. Ali nedoraslu ribu treba vratiti moru, kako bi imali šta da ulovimo i naredni put i kako bi uživali boraveći pored mora, preskačući sa pontice na ponticu.

U novoj godini želimo vam mirno more, puno ribe i puno lijepih trenutaka pored vode. Bistro!