Kopča ribu čuva

Kopča mora da pomiri dobar oblik, funkcionalnost i snagu

Kopča je važna iz jednostavnog razloga - pruža vam sigurnost. Kada imate kvalitetnu kopču znate da će prije popustiti ostatak (upredenica/monofil/fluorokarbon) pribora nego ona, što znači da se ne morate bojati da ćete ostati bez mamaca

piše: Goran Abramović-Chelsea

Svi znaju što su kopče za ribolov i koristili su ih barem jednom. U pogledu njihove uporabe ribički svijet je podijeljen: dosta je onih koji vjeruju da je kopča nebitna stavka i/ili da je svaka kopča dobra…Ostali dugo razmišljaju kakvu i kada kopču koristiti. Osobno spadam u drugu “grupu” i smatram da je kopča iznimno bitan dio pribora jer, ako povučemo paralelu, što ti znači ultra brzi auto ako su ti gume ćelave…

Kopča je važna iz jednostavnog razloga - pruža vam sigurnost. Kada imate kvalitetnu kopču znate da će prije popustiti ostatak (upredenica/monofil/fluorokarbon) pribora nego ona, što znači da se ne morate bojati da ćete ostati bez mamaca.

Prije nekoliko godina igrom slučaja počeo sam izrađivati kopče. Samo i isključivo za svoje potrebe, malo iz dosade a malo iz razloga što stalno volim stvarati. Kao svaki početak i ovaj je bio trnovit a velika pomoć mi je bio Željko Kuk-Ultegra (višestruki hrvatski reprezentativac) koji me uveo u svijet izrade kopči.

Chelse@ kopče

Sam put nastanka „moje“ kopče dugo je trajao. Prvo sam krenuo s onim što mi je bilo pod rukom: dvoja-troja kliješta i žica iz dućana koja služi za izradu metalnih sajli. Imam sačuvanih nekoliko tih početnih radova, majko mila na što je to ličilo... Ali, bez obzira na izgled već i prvi komadi su bili funkcionalni i sasvim su mi dobro poslužili. Postavši svjestan toga nastavio sam izrađivati kopče, ali sam sa svakom novom težio boljem estetskom izgledu. Nakon izgleda na red je došlo ono najvažnije - nosivost i funkcionalnost.

Tu problematiku sam rješavao skoro dvije godine dok nisam našao odgovarajuću žicu.

Tri u jedan

Pronalaskom žice uspio sam objediniti oblik, izgled i nosivost kopče. Dugo sam „fantazirao“ i s raznim modelima da bi se to na kraju ipak svelo na onaj prvi osnovni model. Polako je sve veći broj mojih prijatelja i poznanika koristio kopče a povratne informacije s ribolova su bile bolje od svih mojih očekivanja, bilo da se radilo o slatkovodnom ili morskom ribolovu, mikro kopčama ili velikim kopčama. Danas imam dva modela i šest veličina koje su mi postale standard. Svaka kopča ima svoj „trofej“(„bass“- som 30+kg, „smuđ“- som 40+kg, Ultra Light Sea Bass Finesse- lica 2kg...)

Autor sa ulovljenom palamidom...

...i pastrvom na "hande made" varalicu i kopču

Ova sama priča nije o „meni“ nego o iskustvu s kopčama pa bih vam svratio pažnju na ono što treba biti važno kod svake kopče.

Kao i u nekim drugim oblastima vrijedi ona stara: “koliko para- toliko muzike“- iako, u zadnje vrijeme čujem da nije baš u svim slučajevima tako, te da su i neki renomirani proizvođači podlegli pritisku jeftine proizvodnje u skupom omotu (plaćanje brenda a ne kvalitete). Da ne budem nepošten, čujem i da su neki manje renomirani brendovi po povoljnijim cijenama izbacili sasvim solidne kopče na tržište.

Razlike

Prvo što treba shvatiti je da niti jedna serijski izrađena kopča neće biti toliko dobra od one koja je u potpunosti izrađena ručno. Ovom rečenicom ne aludiram na sebe, jer siguran sam da znate barem dva-tri majstora koji na vašem prostoru prave kopče. Velikim serijama spušta se kvaliteta i cijena proizvoda dok je kod ručne proizvodnje to potpuno suprotno-raste kvaliteta ali i cijena (uostalom kao i u svakom drugom obliku proizvodnje).

Druga stvar - vrlo je bitan pravilan izbor kopče! Sigurno imate više štapova za više vrsta ribolova; spin štuke, spin klena, spin na moru, ect... isto tako je i s kopčama. Kopču birajte prema vrsti ribolova na taj način da vam pokriva do dvije vrste ribe: bass+ smuđ, smuđ + štuka, štuka +som…

Iva sa somom od 34 kg kojeg je izdržala "bass" kopča

Testiranje

Nakon što ste odabrali kopču testirajte koliko puta ju možete otvoriti i zatvoriti(bez peana, kliješta i sličnih pomagala). Ako kopča nije kvalitetna već nakon desetak otvaranja i zatvaranja primijetit ćete da je lak puknuo ili da se kopča deformirala. Kao zadnji test jednostavno uzmite monofil ili upredenicu koji nose cca 5kg manje nego što nosi kopča i napinjite dok „pametniji ne popusti“. Sada se mnogi pitaju zašto tolika razlika?! Vrlo jednostavno, ako ste spiner vrlo vjerojatno za srednji spin koristite upredenicu #0.8 koja je prosječne nosivosti 8kg, dok kvalitetna mala kopča nosi sigurno 15 kg. Poanta testa je da je kopča ispravno dimenzionirana i da izdrži duže nego ostatak vašeg pribora a ne da si režete ruke monofilom/upredenicom silom pokušavajući deformirati/otvoriti kopču - što mnogi rade da bi dokazali ne znam što... ).

Nakon ova dva obavljena testa znat ćete koliko je pouzdana kopča koju koristite. 

Ovaj kratak tekst nije „znanstvena fantastika“ ali se nadam da sam vam barem malo olakšao odabir budućih kopči. 

Bistro!

Kopča spram opreme i plijena

Leteći start

Dok se prilagođavam teškom terenu i pazim na nogu „bandažiranu“ gojzericama, da ne pretegnem i odem u more sinje, Miloš već šteluje dril i hladnkorvno prijavljuje da je barakuda na udici...
Bio je to početak dana koji je protekao u znaku škarmova, palamide su dobile nepravdani izostanak, a u finišu udice je napao neobičan stvor za naš obalni spining - kostorog raspoložen za poziranje


piše: Igor PERIĆ

Noga uganuta na partiji malog fudbala, a noć i plima kao izmišljeni za ribolov...Što činiti u takvim okolnostima. Pa, valjda bi svako normalan primirio, izvukao pouku da se za loptom ne trči nezagrijan, a još manje drugo poluvrijeme provodi u spiningu. No, ako ste dovoljno ludi, a još imate i kompanjona koji će priskočiti u pomoć ako povrijeđena peta zablokira – ribolov nije upitan...
Ali ko je od standardne spinerske ekipe, bez najave, pripravan u pola sata iza ponoći: do tada je, naime, trajao oporavak noge; držanje leda i primjena babinog lijeka za uganuća – nožna tehnika valjanja boce po patosu.
Za to vrijeme neizbježni Facebook upaljen, još vagam što da činim, ide mi se, pa hrabrim sebe da je noga bolje. Onda se pojavljuje notifikacija – Miloš je, veli mi FB, poslao zahtjev da ga dodate u jednu varaličarsku grupu.
Šaljem mu poruku:
- Za 45 minuta idem, a ti vidi uklapaš li se u tajming? A i red bi bio da skineš paučinu sa te čuvene Yamage, grijeh je da je ne izvodiš u šetnju?
- Đe idemo...? – stiže odgovor.
- Viđećeš; težak teren u blizini Budve, spremi varke za nove rane od zuba...
Dogovor je pao, ima dovoljno ludih i mimo mene. Pravi leteći start.

Napao Bassday logsurf 144

Bonaca
Na poziciju smo stigli na vrijeme, nakon uru i po vožnje i još pola sata pješačenja, tačno prije udarnog termina. Dočekuje nas bonaca i mjesečina od koje gotovo na 10 metara vidim kako varka roluje. Prolazi 04:00  i približavamo se periodu bez sjenki...A to je tajming kad škaram uzima najbolje.
Dok se prilagođavam teškom terenu i pazim na nogu „bandažiranu“ gojzericama, da ne pretegnem i odem u more sinje, Miloš već šteluje dril i hladnokrvno prijavljuje da je barakuda na udici...
Napala je Bassday logsurf 144 u dekoru iglice. Propisno zaheftana čeljust sa sve tri stinger ownerice (trokuke) i prva „bara“ je na stijenama. Prelijepa riba, jedna  od najdražih spinerskih meta iako nije u drilu snažna kao plava konkurencija koja se može javiti na toj pošti...
Kako je kolegi krenulo, odlučujem da mu oslobodim zonu zabačaja da može kako treba da pretraži teren. Spuštam se na ploču, nekih 60-70 metara od njega.
Nazirem kako se dvije ogromne grote u vodi sudaraju i pružaju ka jugoistoku. Iza njih kreće nagla dubina, desno je čist teren za izvlačenje ribe. Da, to se može nazvati „profi deformacijom“: prije nego počnem da zabacujem snimam kakav je teren, gdje treba da stanem, s koje strane da privučem ulov i kakve su alternative ako udari kakav kapitalac...

Pogled na zonu ribolova

Duplet
Dakle, plan je da bacam ispred ili lijevo, ali tako da varku plasiram paralelno sa podvodnom stijenom u pravcu njenog pružanja...Na tom rubu plitke zone ka ambisu barakude vrebaju sitnu ribu koja se drži ćoška. Ako udari krupni škaram ima fore da ga malo isforsiram tako što ću napraviti par koraka desno i odvući ga „od mreže“ stijena u slobodnu zonu...
Dobro, nakon razrade taktike mogu da zabacim. Probam par varki, uključujući Max rap  i zanimljiv Rapture od Trabucca, rekao bih da je uspjela imitacija Daiwinog shoreline shinera u dimenziji 170 mm.
Nakon nekih pola sata, uzimam laganiji komplet i prelazim na Duo tide minnow 125, nekako mi je najbolje izbalansiran. Drugi zabačaj i riba udara na pet metara od mene. Nakon 20 sekundi već je nasukana – škaram od kila.
Za to vrijeme Miloš prijavljuje da je imao dva solidna udarca, ali su zubi promašili trokuke.
Deset minuta kasnije sličan scenario kod mene: snažno tijelo krupne barakude savilo se u bumerang dok je kidisala na varalicu u momentu kada je kljun voblera udahnuo zrak ...I promašila. To je ona situacija u kojoj niti možete napraviti pauzu, niti nastaviti da vučete varalicu jer nemate kud više, na samom je izlasku. Počelo je da se razdanjuje i mogao sam da prebrojim štrafte i odredim razdaljinu od zuba do repa tog napregnutog luka.
Ništa, idemo dalje. Stavljam Max rap 15 u dekoru Fanc. Najdalji izbačaj, nekoliko metara preko ruba prelaza plitkog u dubinu...tri okreta ručice i jedan odsječan trazaj iz lakta isprovocirali su silovit udarac. Vidim da nije pretjerano velika riba, ali se bori kao da ima makar dva-tri kila. Par karakterističnih zarona i brzih a kratkih bjegova po 5-6 metara... Ne predaje se tako lako. Ali dobra pozicija mi omogućava lako privođenje ribe... Drži ga samo jedna trokuka, zadnja, i to negdje na pola puta od čeljusti do škrga, sa donje strane. Glava je slobodna, ralje isto, rep razmahan i to je razlog što je ovaj škarm, od nepunih 1,3 kg bio neuporedivo jači od prethodnika.

Ribolovni skor

Dio arsenala...

Kostorog
I to je bilo to. Čim je zora počela da razgoni mrak, bistra voda postaje saveznik zubatih stvorova.
Već po suncu Miloš kači neobičan plijen – kostoroga (ovog sa uvodne fotografije) s kojim se namudrivao dobrih 15 -20 metara...Bilo je oće-neće napasti varku dok, pred sam kraj, valjda videći da će Duo nestati iza „brda stijena“, nije kidisao i tako se nakačio da je oslobađanje jedva uspjelo.

Milošev osmjeh za dnevnik 

Miloš ga pušta a ja mu u šali prigovaram da je doprinio disbalansu u Jadranu, jer toleriše invazivne sorte...Nakon tog nezvanog gosta, još pola sata-sat shore jigging artiljerijom probamo da dobijemo koju palamidu ranoranilicu. Uzalud. Već je 07:30, čekaju obaveze, a jutro opasno prijeti da nas onako neispavane ugnjavi vrućinom.

Put pod noge, a doma škarmovi idu u filete, preko njih šaka soli, taman da čekaju ručak.
Bistro, uz odjavni snimak C&R kostoroga.

Inchiku za merak

Širok osmijeh i pink dentex: Autor teksta u akciji

To jutro me nije probudio alarm, već bratov ljutiti poziv. Prespavao sam dogovoreno vrijeme za izlazak na more. Minus dan u najavi, pomislih. Kako kasnije nijesmo mogli uloviti mamac, ta mi je misao bila sve realnija. Vrtjeli smo se gore – dolje, mijenjali varalice, stavljali teža i lakša olova, ali škarmića nije bilo. Bolje da sam ostao u krevetu. Sunce je uveliko izašlo i već smo se pomirili sa sudbinom da ćemo loviti „na suvo“ – džigovanjem...

Piše: Dragan MAROVIĆ

I pored toga što živim na moru, postao sam pravi vikend ribolovac. Čini mi se da sam, u toj prinudnoj situaciji, pronašao pravi ritam i da se davno nijesmo nalovili kao ovog juna. Obično je to mrtva sezona, ali nešto se dogodilo sa morskim strujama i riba se zadržala na pravim mjestima za pendulu.Ulovilo se prilično zubataca i poneki krunaš (skoro sve ih je ulovio Nikola, moj brat, sa kojim činim uigran tim), ali me pored svega opet nešto kopkalo. Često se dešavalo da su nam sipe ili škarmovi, koje smo koristili za mamac, bili istranžirani do granica neprepoznatljivosti.Tragovi očnjaka su bili jasni, a ponekad bi se desilo i da se sastave udice (dakle bilo je i kačenja). I tako bih narednih pet radnih dana mislio na more i na male gadove koji nam sređuju mamce. A odgovor je cijelo vrijeme bio u torbi. Inchiku!

Meni za careve od riba

Jutro nije obećavalo…

To jutro me nije probudio alarm, već bratov ljutiti poziv. Prespavao sam dogovoreno vrijeme za izlazak na more. Minus dan u najavi, pomislih. Kako kasnije nijesmo mogli uloviti mamac, ta mi je misao bila sve realnija. Vrtjeli smo se gore – dolje, mijenjali varalice, stavljali teža i lakša olova, ali škarmića nije bilo. Bolje da sam ostao u krevetu. Sunce je uveliko izašlo i već smo se pomirili sa sudbinom da ćemo loviti „na suvo“ – džigovanjem. Na tačno tri pozicije, na dubinama od 40 do 60 metara, smo imali stalna čupkanja mamca na penduli, pa smo se koncentrisali na njih.

More je toliko mirno, da im iz glave ne izlazi slika vožnja Skadarskim jezerom i trag mjehurića koji ostaje za pentom satima.... Namještamo se malo ispred pozicije, da bi nas struja nanijela za minut-dva na „hot-spot“. To se prilično oduži, jer kurenta nema. Na fishinderu počinju da se naziru brdašca, a iznad njih i poneka riba. Spuštamo varalice. Vrte se u krug i silaze dolje, ali nikako da nestanu. More je nevjerovatno bistro, sigurno se vidi preko 20 metara u dubinu. Napokon strune usporavaju i skoro istovremeno dodirujemo dno. Stojim desno, dok Nikola „operiše“ na krmi. Krajem oka primjećujem kako udara kontru, ali mu ne vjerujem jer nijesam siguran da li me loži... Ipak, udarac se ponavlja na moje oči i ovaj put ga drži nekoliko sekundi. Caperlan se prilično savio, što i nije neki znak jer se radi o vrlo osjetljivom Kinezu sa francuskim pasošem. A onda, kao da je to neko dolje držao rukom – sve se olabavljuje. Pregledamo udice na inchiku varalici. Jedna je malo tupa, ali dovoljno da ne probije usta ribe.

Asist(encija)

Padamo u defetizam, prva riba ode, mjesto treba pustiti da malo odmori. Odlučujemo da mijenjamo poziciju, da bi zadržali fokus. Za tih desetak minuta puta, Nikola vezuje nove assist udice. Na malog, 80-gramskog pink Katsuija, to sam uradio prije neki dan. Odličan potez, jer poslije nekoliko dizanja i spuštanja varalice osjećam čupkanja. Usporavam, čekam pravi momenat i zabijam štap do neba. Riba je tu. Osjećam kako glavinja, ali ne driluje. Prava mjera za Abu 5601, koji inače i nema čegrtaljku – stealth ribolov. Naziremo neko crvenilo u dubini.

Prelijepi antenaš od kilograma je u barci. Što se mene tiče ne moramo ništa više uloviti, toliko sam srećan.

Ali, nijesam sam.

Nikola u svom stilu

I Nikola mi u narednih pola sata daje lekciju. Na svoj način, bez mnogo taktiziranja, vadi tri komada, od 600 grama do 1,5 kg težine. Svi plivaju živi u bazenu za ješku. Isto ih je ljepše vidjeti nego li one škarmove.

Kopka me onaj udarac na prvoj pošti, te se lagano vraćamo. Toliko je vruće da ni ispod suncobrana nema spasa. Sjedamo na krmu, pošto smo pojeli po ogroman sendvič sa kulenom.

Noge su u vodi, pije se neka kosovska kopija Red Bulla, a more i dalje nenormalno mirno. Spuštamo inchikue dolje, više i ne mislimo na njih. Izmeračili smo se, sve je potaman i potpuno smo opušteni...

Udarac uvijek provocira navalu adrenalina

Bum, osjećam tup i jak udarac na štap, par metara iznad dna. Nema čupkanja, nema mirisanja varalice, čisti udar i kačenje. Gofić? Nije, prilično driluje, ali su udari kraći i tuplji. Ovo je nešto malo, ali prgavo. Gledam štap i naglas se zahvaljujem Sandru Onofaru koji mi ga je toliko nahvalio i preporučio. Savija se kao prutić, ali amortizuje sve. Malo po malo, dobijam ribu. Metar za metar, ona gubi snagu i pod samu površinu se skroz opušta. Nikola je vadi rukom i predaje mi je kao medalju. Još jedan antenaš, najveći danas – blizu dva kilograma.

Rezime - 5:0 za inchiku...

Lekcija

Dogovor je da spustimo još dva puta, jer se od vrućine više ne može disati. Stavljamo inchikue sa Aliexpressa, odličnih boja, i vrlo jakih udica (imitacije Shimanovog Bottom shipa). Kao zainat, baš u tom posljednjem spuštanju, Nikola kači za dno. Pa đe nađe ođe da zakačiš, koliko se vidi na fishfinderu, sve je pijesak dolje. Vraćamo se u rikverc i dok se natežemo sa „dnom“, ono počinje da vuče i da lagano glavinja. Iskolačili smo oči! Krnja, ogromna i nije još svjesna da se prevarila. I dok se mislimo kako ćemo, sve se opušta. Vadimo varalicu bez jedne udice. Ta riba je jednostavno ošmirglala zubima konac. Forenzički utvrđujemo problem. Inchiku je dobar, suknjica je mekana i duga, udice su ekstra, ali struna kojom su vezane... Mislim da je jači konac za goblene. Još jedna lekcija naučena na svojoj čapri.

Opet smo zadovoljni, jedino žalim što nijesam probao slow-pitch jigovanje. Imao sam jiggova od 60 grama, a to je bilo prelako za veće dubine.

Savjeti:

1. Ako ne kupite inchiku od nekog poznatog prozvođača (Shimano, Hots, Waki...), obavezno zamijenite assit udice i konac. Stavite svjetleće perlice između suknjice i tijela inchikua, pogotovo ako lovite na dubinama preko 50 metara.

2. Bolje novac uložite u kvalitetnu strunu, fluorokarbon ili varalicu, nego na štap. Svaki će odraditi posao za inchiku. Dovoljno je da ima osjetljiviji vrh i dosta rezerve snage u blanku. Osjećaj lova na specijalizovani štap je nevjerovatan, ali vam neće donijeti ribu više.

3. Ne morate stavljati komadiće lignje na assit udice. To se radi samo ako ima sitnije ribe, ili kad su grabljivice bezvoljne. Krupan pagar, antenaš ili zubatac, gađe ovu varalicu bez ikakvog premišljanja, ne gledajući miriše ili ne miriše na lignju.

Korišćeni pribor:

Štapovi: Caperlan 6,2 light jig, Bulox Goonal 180 jig

Mašinice: Shimano Biomaster 4000 FB, Abu Garcia 5601

Struna: Power pro 20 lbs

Fluorokarbon 0,45

Inchiku: Gekigami & Katsui

Dragi kamen

Trio "bara"

Nijesam sujevjeran, ali morate priznati da ima draži u nekim sitnim ribolovačkim ritualima koji svaki od nas, nekada i nesvjesno, čini pred odlazak u naše hramove – na vodu i ariju

Piše: Igor PERIĆ

Praskozorje, čuje se “klik” na preklopniku mašinice, struna prolijeće kroz vođice na štapu, 13 centimetara dug vižljasti tonući vobler zauzima borbeni položaj. Nakon desetak okreta ručice i  odsječnih pokreta štapom uparenih sa kratkim pauzama slijedi udarac: hrbat varalice je ostao zakovan u zubato nepce. Kontrom ovjeravam “situaciju” i riba već cima glavom, izvlači upredenicu dok Maro power u kombinaciji sa kočnicom na Stradicu FJ 5000 kompenzuje njene bjegove.

Desetak minuta nakon prve ulovljene barakude repriza situacije: za nijansu veći primjerak umiruje se nakon par bjegova, finalne vratolomije i kontakta sa vazduhom. Ispostavilo se da su dva komada udarila u vrijeme kad „sjenki nema“ – nit je mrak nit je zora...Slijedi jedan nerealizovani udarac tačno u 5:00 h. Par zabačaja kasnije ispravljam se, kočnica ponovo pjeva. Pruge na trećem škarmu jasno su se razaznavale, bilo je skoro pola šest. Akcija je trajala nepunih uru.

Rezimiram - sasvim dobar spinerski đir kakav vas stigne nakon upornog traganja za ribom...

Adut?

Amajlija

E, sad, dan prije odlaska na vodu u očevom kredencu sam našao stari privezak, kamenu ribu prošaranu safir plavim intarzijama. Svojevrsna amajlija kupljena prije desetak godina na proputovanju u Zagrebu, namijenjena zagriženom ribolovcu...

Tek kada me je tog ribolovačkog jutra sa prvim zracima sunca prošao nalet adrenalina od silnih „hook up“ situacija pomislio sam kako je ta moja stara amajlija proradila.

Ne, nijesam sujevjeran, ali morate priznati da ima draži u tim nekim sitnim ribolovačkim ritualima koji svaki od nas, nekada i nesvjesno, čini pred odlazak u naše hramove – na vodu i ariju.

Da li je taj kamen odredio sudbinu ribolovnog dana?

Hm, zapravo, prethodnih nekoliko izlazaka na vodu, koji su prošli bez ulova, bio sam previše umoran da bih istrajao i vjerovao u pravi tajming i zakonitost upornosti, pravovremenog odabira pozicije i varalice. A bez tog osjećaja sve vam se čini besciljno, gotovo uzaludno, štap nije „produženi dio ruke“, mašinica ne leži kako treba... sve zato jer tijelom ne struji onaj filing koji govori da svaki sljedeći okret ručice i trzaj štapom može donijeti očekivani dril.

Pogled na hridi...

..ili na ulov izbliza i vobler Ima KO 130s

Nafaka

Ako sam što naučio tokom decenije posvećene varaličarenju onda je to da su istrajnost i dobra koncentracija ključne. Naoružani tim elementima i prije nego dođete do vode već premotavate pozicije  koje treba posjetiti, alternative ako ne upali iz prve, druge, treće...U tom nizu ni sam odabir varalica nije puka lutrija, već kalkulacija pravljena na osnovu iskustva i samih uslova na vodi.

Kad sve tako složite spremni ste da cijelu noć istrajno, jednako posvećeno, pretražujete dno i da jednako freški u samu zoru ispoštujete svitanje, tajming koji je – „biti ili ne biti“.

Ako ulov izostane – znate da ste učinili sve što je do vas i razmišljate što da poboljšate sljedeći put; što je moglo ili trebalo drugačije.

No, kako sam rekao, dešavaju se periodi da klonete, da ste van ritma i onda vas izvadi slatka pomisao da obrt u ribolovnoj nafaci i povratak u formu dugujete sitnici koja je radila u vašu korist. Poput privjeska u obliku ribe od kamena sa plavom zvijezdom na sebi.

Nijesam sujevjeran i daleko od toga da ulov pripisujem mom „dragom kamenu“, ali ga ipak volim jer me je podsjeća da je sve do nas i u nama. Izgovor je najlakše naći, posebno za neuspjeh u ribolovu.  Ako ribolov uopšte može da se povezuje sa neuspjehom, jer izlaskom na vodu ste uvijek na dobitku. Tako da vam za ribolov izgovor i ne treba.

Bistro!

Za ovu ljepotu izgovor nije potreban

Zubato je, škaram nije…

Petar Žanetić sa ulovljenom štukom

Ribolov je velika strast pa gdje god da ste težite prilagođavanju, odnosno tražite dostupne vode, vrste i ribolovne tehnike.

Naš drugar Petar Žanetić, tako je privremeno, dok ne ode na godišnji odmor i dohvati se plavoga Jadrana i Korčule zamijenio lignje, zubace i gofove – štukama.

Krenulo je sa manjim komadima...

...koje znaju od nervoze da grizu i na suvom

U blizini Briža, gdje živi, tražio je neku vrstu ribe, predatora koja će malo udariti po adrenalinu prije nego zubonje počnu krzat ruke na višku panulu....

Kad već njemu dostupne belgijske lokacije nijesu bile baš pogodne za ganjanje brancina spining opremom – štuke su se pokazale dobitna kombinacija.

Lovi ih na malom jezeru koje ima strogi režim ribolova i ograničen broj ribolovaca.

Pravi ambijent za jezerski spining

-Za sve vrste važi primjena uhvati i pusti metoda, dozvola je 50 eura godišnje plus dodatnih 25 eura koji se izdvaja za mlađ.

Barbless improvizacija

Sajla vobler čuva...

...a kliješta prste

Za predatore, štuku i smuđa morate imati kliješta za skidanje varalica, praktikuje se barbless udica, odnosno trokuka bez povratnih kuka, a lovi se raznim tehnikama, ali je meni varaličarenje postalo jako interesantno – kaže Pero.

Kao svaka voda, treba je „pročitati“, a nakon nekoliko fulanja i izlazaka bez ribe, ušao je u štos i krenule su zelene slatkovodne „barakude“.

Zbilja, liče, samo što negdje upravo škarmove zovu morskom štukom. Uživajte i fotografijama i ulovima.

C&R

I ponovo pliva

Oprema:

Shimano Speedmaster 270MH

Rarenium 4000 FA

PP 10 lbs

Predvez sajla dragon 20 lbs

Varalice – jointed rapala, husky, silikonski šedovi...