Inchiku za merak

Širok osmijeh i pink dentex: Autor teksta u akciji

To jutro me nije probudio alarm, već bratov ljutiti poziv. Prespavao sam dogovoreno vrijeme za izlazak na more. Minus dan u najavi, pomislih. Kako kasnije nijesmo mogli uloviti mamac, ta mi je misao bila sve realnija. Vrtjeli smo se gore – dolje, mijenjali varalice, stavljali teža i lakša olova, ali škarmića nije bilo. Bolje da sam ostao u krevetu. Sunce je uveliko izašlo i već smo se pomirili sa sudbinom da ćemo loviti „na suvo“ – džigovanjem...

Piše: Dragan MAROVIĆ

I pored toga što živim na moru, postao sam pravi vikend ribolovac. Čini mi se da sam, u toj prinudnoj situaciji, pronašao pravi ritam i da se davno nijesmo nalovili kao ovog juna. Obično je to mrtva sezona, ali nešto se dogodilo sa morskim strujama i riba se zadržala na pravim mjestima za pendulu.Ulovilo se prilično zubataca i poneki krunaš (skoro sve ih je ulovio Nikola, moj brat, sa kojim činim uigran tim), ali me pored svega opet nešto kopkalo. Često se dešavalo da su nam sipe ili škarmovi, koje smo koristili za mamac, bili istranžirani do granica neprepoznatljivosti.Tragovi očnjaka su bili jasni, a ponekad bi se desilo i da se sastave udice (dakle bilo je i kačenja). I tako bih narednih pet radnih dana mislio na more i na male gadove koji nam sređuju mamce. A odgovor je cijelo vrijeme bio u torbi. Inchiku!

Meni za careve od riba

Jutro nije obećavalo…

To jutro me nije probudio alarm, već bratov ljutiti poziv. Prespavao sam dogovoreno vrijeme za izlazak na more. Minus dan u najavi, pomislih. Kako kasnije nijesmo mogli uloviti mamac, ta mi je misao bila sve realnija. Vrtjeli smo se gore – dolje, mijenjali varalice, stavljali teža i lakša olova, ali škarmića nije bilo. Bolje da sam ostao u krevetu. Sunce je uveliko izašlo i već smo se pomirili sa sudbinom da ćemo loviti „na suvo“ – džigovanjem. Na tačno tri pozicije, na dubinama od 40 do 60 metara, smo imali stalna čupkanja mamca na penduli, pa smo se koncentrisali na njih.

More je toliko mirno, da im iz glave ne izlazi slika vožnja Skadarskim jezerom i trag mjehurića koji ostaje za pentom satima.... Namještamo se malo ispred pozicije, da bi nas struja nanijela za minut-dva na „hot-spot“. To se prilično oduži, jer kurenta nema. Na fishinderu počinju da se naziru brdašca, a iznad njih i poneka riba. Spuštamo varalice. Vrte se u krug i silaze dolje, ali nikako da nestanu. More je nevjerovatno bistro, sigurno se vidi preko 20 metara u dubinu. Napokon strune usporavaju i skoro istovremeno dodirujemo dno. Stojim desno, dok Nikola „operiše“ na krmi. Krajem oka primjećujem kako udara kontru, ali mu ne vjerujem jer nijesam siguran da li me loži... Ipak, udarac se ponavlja na moje oči i ovaj put ga drži nekoliko sekundi. Caperlan se prilično savio, što i nije neki znak jer se radi o vrlo osjetljivom Kinezu sa francuskim pasošem. A onda, kao da je to neko dolje držao rukom – sve se olabavljuje. Pregledamo udice na inchiku varalici. Jedna je malo tupa, ali dovoljno da ne probije usta ribe.

Asist(encija)

Padamo u defetizam, prva riba ode, mjesto treba pustiti da malo odmori. Odlučujemo da mijenjamo poziciju, da bi zadržali fokus. Za tih desetak minuta puta, Nikola vezuje nove assist udice. Na malog, 80-gramskog pink Katsuija, to sam uradio prije neki dan. Odličan potez, jer poslije nekoliko dizanja i spuštanja varalice osjećam čupkanja. Usporavam, čekam pravi momenat i zabijam štap do neba. Riba je tu. Osjećam kako glavinja, ali ne driluje. Prava mjera za Abu 5601, koji inače i nema čegrtaljku – stealth ribolov. Naziremo neko crvenilo u dubini.

Prelijepi antenaš od kilograma je u barci. Što se mene tiče ne moramo ništa više uloviti, toliko sam srećan.

Ali, nijesam sam.

Nikola u svom stilu

I Nikola mi u narednih pola sata daje lekciju. Na svoj način, bez mnogo taktiziranja, vadi tri komada, od 600 grama do 1,5 kg težine. Svi plivaju živi u bazenu za ješku. Isto ih je ljepše vidjeti nego li one škarmove.

Kopka me onaj udarac na prvoj pošti, te se lagano vraćamo. Toliko je vruće da ni ispod suncobrana nema spasa. Sjedamo na krmu, pošto smo pojeli po ogroman sendvič sa kulenom.

Noge su u vodi, pije se neka kosovska kopija Red Bulla, a more i dalje nenormalno mirno. Spuštamo inchikue dolje, više i ne mislimo na njih. Izmeračili smo se, sve je potaman i potpuno smo opušteni...

Udarac uvijek provocira navalu adrenalina

Bum, osjećam tup i jak udarac na štap, par metara iznad dna. Nema čupkanja, nema mirisanja varalice, čisti udar i kačenje. Gofić? Nije, prilično driluje, ali su udari kraći i tuplji. Ovo je nešto malo, ali prgavo. Gledam štap i naglas se zahvaljujem Sandru Onofaru koji mi ga je toliko nahvalio i preporučio. Savija se kao prutić, ali amortizuje sve. Malo po malo, dobijam ribu. Metar za metar, ona gubi snagu i pod samu površinu se skroz opušta. Nikola je vadi rukom i predaje mi je kao medalju. Još jedan antenaš, najveći danas – blizu dva kilograma.

Rezime - 5:0 za inchiku...

Lekcija

Dogovor je da spustimo još dva puta, jer se od vrućine više ne može disati. Stavljamo inchikue sa Aliexpressa, odličnih boja, i vrlo jakih udica (imitacije Shimanovog Bottom shipa). Kao zainat, baš u tom posljednjem spuštanju, Nikola kači za dno. Pa đe nađe ođe da zakačiš, koliko se vidi na fishfinderu, sve je pijesak dolje. Vraćamo se u rikverc i dok se natežemo sa „dnom“, ono počinje da vuče i da lagano glavinja. Iskolačili smo oči! Krnja, ogromna i nije još svjesna da se prevarila. I dok se mislimo kako ćemo, sve se opušta. Vadimo varalicu bez jedne udice. Ta riba je jednostavno ošmirglala zubima konac. Forenzički utvrđujemo problem. Inchiku je dobar, suknjica je mekana i duga, udice su ekstra, ali struna kojom su vezane... Mislim da je jači konac za goblene. Još jedna lekcija naučena na svojoj čapri.

Opet smo zadovoljni, jedino žalim što nijesam probao slow-pitch jigovanje. Imao sam jiggova od 60 grama, a to je bilo prelako za veće dubine.

Savjeti:

1. Ako ne kupite inchiku od nekog poznatog prozvođača (Shimano, Hots, Waki...), obavezno zamijenite assit udice i konac. Stavite svjetleće perlice između suknjice i tijela inchikua, pogotovo ako lovite na dubinama preko 50 metara.

2. Bolje novac uložite u kvalitetnu strunu, fluorokarbon ili varalicu, nego na štap. Svaki će odraditi posao za inchiku. Dovoljno je da ima osjetljiviji vrh i dosta rezerve snage u blanku. Osjećaj lova na specijalizovani štap je nevjerovatan, ali vam neće donijeti ribu više.

3. Ne morate stavljati komadiće lignje na assit udice. To se radi samo ako ima sitnije ribe, ili kad su grabljivice bezvoljne. Krupan pagar, antenaš ili zubatac, gađe ovu varalicu bez ikakvog premišljanja, ne gledajući miriše ili ne miriše na lignju.

Korišćeni pribor:

Štapovi: Caperlan 6,2 light jig, Bulox Goonal 180 jig

Mašinice: Shimano Biomaster 4000 FB, Abu Garcia 5601

Struna: Power pro 20 lbs

Fluorokarbon 0,45

Inchiku: Gekigami & Katsui

Dragi kamen

Trio "bara"

Nijesam sujevjeran, ali morate priznati da ima draži u nekim sitnim ribolovačkim ritualima koji svaki od nas, nekada i nesvjesno, čini pred odlazak u naše hramove – na vodu i ariju

Piše: Igor PERIĆ

Praskozorje, čuje se “klik” na preklopniku mašinice, struna prolijeće kroz vođice na štapu, 13 centimetara dug vižljasti tonući vobler zauzima borbeni položaj. Nakon desetak okreta ručice i  odsječnih pokreta štapom uparenih sa kratkim pauzama slijedi udarac: hrbat varalice je ostao zakovan u zubato nepce. Kontrom ovjeravam “situaciju” i riba već cima glavom, izvlači upredenicu dok Maro power u kombinaciji sa kočnicom na Stradicu FJ 5000 kompenzuje njene bjegove.

Desetak minuta nakon prve ulovljene barakude repriza situacije: za nijansu veći primjerak umiruje se nakon par bjegova, finalne vratolomije i kontakta sa vazduhom. Ispostavilo se da su dva komada udarila u vrijeme kad „sjenki nema“ – nit je mrak nit je zora...Slijedi jedan nerealizovani udarac tačno u 5:00 h. Par zabačaja kasnije ispravljam se, kočnica ponovo pjeva. Pruge na trećem škarmu jasno su se razaznavale, bilo je skoro pola šest. Akcija je trajala nepunih uru.

Rezimiram - sasvim dobar spinerski đir kakav vas stigne nakon upornog traganja za ribom...

Adut?

Amajlija

E, sad, dan prije odlaska na vodu u očevom kredencu sam našao stari privezak, kamenu ribu prošaranu safir plavim intarzijama. Svojevrsna amajlija kupljena prije desetak godina na proputovanju u Zagrebu, namijenjena zagriženom ribolovcu...

Tek kada me je tog ribolovačkog jutra sa prvim zracima sunca prošao nalet adrenalina od silnih „hook up“ situacija pomislio sam kako je ta moja stara amajlija proradila.

Ne, nijesam sujevjeran, ali morate priznati da ima draži u tim nekim sitnim ribolovačkim ritualima koji svaki od nas, nekada i nesvjesno, čini pred odlazak u naše hramove – na vodu i ariju.

Da li je taj kamen odredio sudbinu ribolovnog dana?

Hm, zapravo, prethodnih nekoliko izlazaka na vodu, koji su prošli bez ulova, bio sam previše umoran da bih istrajao i vjerovao u pravi tajming i zakonitost upornosti, pravovremenog odabira pozicije i varalice. A bez tog osjećaja sve vam se čini besciljno, gotovo uzaludno, štap nije „produženi dio ruke“, mašinica ne leži kako treba... sve zato jer tijelom ne struji onaj filing koji govori da svaki sljedeći okret ručice i trzaj štapom može donijeti očekivani dril.

Pogled na hridi...

..ili na ulov izbliza i vobler Ima KO 130s

Nafaka

Ako sam što naučio tokom decenije posvećene varaličarenju onda je to da su istrajnost i dobra koncentracija ključne. Naoružani tim elementima i prije nego dođete do vode već premotavate pozicije  koje treba posjetiti, alternative ako ne upali iz prve, druge, treće...U tom nizu ni sam odabir varalica nije puka lutrija, već kalkulacija pravljena na osnovu iskustva i samih uslova na vodi.

Kad sve tako složite spremni ste da cijelu noć istrajno, jednako posvećeno, pretražujete dno i da jednako freški u samu zoru ispoštujete svitanje, tajming koji je – „biti ili ne biti“.

Ako ulov izostane – znate da ste učinili sve što je do vas i razmišljate što da poboljšate sljedeći put; što je moglo ili trebalo drugačije.

No, kako sam rekao, dešavaju se periodi da klonete, da ste van ritma i onda vas izvadi slatka pomisao da obrt u ribolovnoj nafaci i povratak u formu dugujete sitnici koja je radila u vašu korist. Poput privjeska u obliku ribe od kamena sa plavom zvijezdom na sebi.

Nijesam sujevjeran i daleko od toga da ulov pripisujem mom „dragom kamenu“, ali ga ipak volim jer me je podsjeća da je sve do nas i u nama. Izgovor je najlakše naći, posebno za neuspjeh u ribolovu.  Ako ribolov uopšte može da se povezuje sa neuspjehom, jer izlaskom na vodu ste uvijek na dobitku. Tako da vam za ribolov izgovor i ne treba.

Bistro!

Za ovu ljepotu izgovor nije potreban

Zubato je, škaram nije…

Petar Žanetić sa ulovljenom štukom

Ribolov je velika strast pa gdje god da ste težite prilagođavanju, odnosno tražite dostupne vode, vrste i ribolovne tehnike.

Naš drugar Petar Žanetić, tako je privremeno, dok ne ode na godišnji odmor i dohvati se plavoga Jadrana i Korčule zamijenio lignje, zubace i gofove – štukama.

Krenulo je sa manjim komadima...

...koje znaju od nervoze da grizu i na suvom

U blizini Briža, gdje živi, tražio je neku vrstu ribe, predatora koja će malo udariti po adrenalinu prije nego zubonje počnu krzat ruke na višku panulu....

Kad već njemu dostupne belgijske lokacije nijesu bile baš pogodne za ganjanje brancina spining opremom – štuke su se pokazale dobitna kombinacija.

Lovi ih na malom jezeru koje ima strogi režim ribolova i ograničen broj ribolovaca.

Pravi ambijent za jezerski spining

-Za sve vrste važi primjena uhvati i pusti metoda, dozvola je 50 eura godišnje plus dodatnih 25 eura koji se izdvaja za mlađ.

Barbless improvizacija

Sajla vobler čuva...

...a kliješta prste

Za predatore, štuku i smuđa morate imati kliješta za skidanje varalica, praktikuje se barbless udica, odnosno trokuka bez povratnih kuka, a lovi se raznim tehnikama, ali je meni varaličarenje postalo jako interesantno – kaže Pero.

Kao svaka voda, treba je „pročitati“, a nakon nekoliko fulanja i izlazaka bez ribe, ušao je u štos i krenule su zelene slatkovodne „barakude“.

Zbilja, liče, samo što negdje upravo škarmove zovu morskom štukom. Uživajte i fotografijama i ulovima.

C&R

I ponovo pliva

Oprema:

Shimano Speedmaster 270MH

Rarenium 4000 FA

PP 10 lbs

Predvez sajla dragon 20 lbs

Varalice – jointed rapala, husky, silikonski šedovi...  

Marida

Mala, srebrnkasta ribica bijelog stomaka i providnih leđa kriva je što smo se nas nekolicina zagriženih levrekolovaca, a ujedno i konstruktora silikonskih varalica, decenijama trudili da je što vjernije uradimo. Svak je imao svoju maridu (gavuna), manje ili više dobru, ali je ona ostajala opsesija, jer smo svi oduvijek znali da je ključ uspjeha njeno usavršavanje...

Piše: Nenad Radović - Bojanac

Ribolovac otkad znam za sebe, varaličar otkad sam imao dovoljno snage da držim varaličarsku opremu, a konstruktor silikonskih varalica od ranih 80-ih. Desetine modela istesanih od topole po kutijama i danas svjedoči o mom razvojnom putu. Bile su to ispočetka bezlične kreature rađene u kombinaciji drveta i lima, ali su i takve lovile. Radile su neke odlično, a ribe je bilo mnogo. Vremenom je ribe bivalo manje, postajala je opreznija, pa je i varalica trebala biti savršenija. Uz mene, još par izvanrednih majstora iz Ulcinja učestvovalo je u kreiranju nekih modela silikonskih varalica koje su krive za skoro potpuni izgon voblera na prostoru ulcinjskog područja, a o metalnim varalicama da i ne govorimo. Neke od tih modela, poput imitacija igle ili preciznije sitnog škarma, srdele, skakavice, maride (gavuna) se danas mogu vidjeti posvuda, pa su ih čak pojedini majstori iz susjednih država iskopirali (uz eventualne minimalne izmjene) i stavili u prodaju širom Evrope, pa i svijeta.

Gospodar obalnog mora obožava gavune...

Opsesija

No, zadržaću se na modelu koji sam uradio prije desetak godina, a koji je u ribolovu levreka prevazišao sve dotad urađene varalice, bilo kog tipa. Atherina hepsetus, ili po naški marida – gavun, omiljena je hrana gospodara obalnog mora, njegovog veličanstva levreka (brancin-lubin). Njih prati kao vuk stado ovaca gotovo čitave godine, osim kad je u ljubavnom zanosu. Upravo ta mala, srebrnkasta ribica bijelog stomaka i providnih leđa je kriva što smo se nas nekolicina zagriženih levrekolovaca, a ujedno i konstruktora silikonskih varalica, decenijama trudili da je što vjernije uradimo. Svak je imao svoju maridu, manje ili više dobru, ali je ona ostajala opsesija, jer smo svi oduvijek znali da je ključ uspjeha njeno usavršavanje.

Treba "ubosti" pravu akciju

Sticajem okolnosti, to ljeto kad sam je uradio proveo sam na Bojani. Danju uglavnom odmarajući, a noću varaličareći. Mir i tišina su doprinijeli da iskoristim slobodno vrijeme i osmislim novu maridu. Držeći tu malu ribicu u rukama, dobio sam ideju kako da riješim neke probleme u izradi. Rezultat je bio preko svih očekivanja. Nakon istesanog modela i izlivenog kalupa, izlio sam prvi primjerak od silikona, ofarbao ga, probao rad u vodi i oduševio se. Mala svjetlucava marida od silikona, sa integrisanim otežanjem je obećavala...

Pa da je probam. Uskačem u barku s priborom na čijem kraju je ta prva marida. Palim pentu i pravac ušće. Sredina je dana, ispred samog ušća gasim pentu, a barka nastavlja u pravcu mora.. Zabacujem dvadesetak metara iza i cinculiram (cimam vrhom štapa kako bi varalica skakutala pri dnu. Nakon samo desetak metara TRAS! Da li je moguće?Znani udarac pojačan nevjerovatnim naletom adrenalina koji  razumije samo ribolovac konstruktor, kad dobije prvu ribu na svojih ruku djelo. Levrek od oko kilograma se koprcao na kraju konca. Za njim sam u kratkom periodu ulovio još nekoliko sličnih, a vratio u vodu i desetak nedoraslih pjegavaca. Tog ljeta i jeseni sam lovio gotovo isključivo po danu, jer sam imao nevjerovatne rezultate.

Lovan i nakon mnogo okršaja od kojih je izgubio "dekor"

Duplet...

 

Popularnost

Odmah sam uradio još jedan, broj veći model, jer je valjalo imati nešto jaču udicu za kapitalce, koji su često napadali malenu maridu. U narednih par godina sam odradio još nekoliko veličina, različitih težina, kako bih varalicu prilagodio svim uslovima na vodi. Sve do jedne su u datim uslovima izuzetno lovne. Zbog navedene lovnosti, desetine njih je manje ili više dobro iskopiralo neke moje modele (neki su u ilegali), pa danas većina varaličara iz Ulcinja (i ne samo Ulcinja) na Bojani lovi njima. Danas se kopije nekih mojih marida mogu vidjeti u Rijeci, na Neretvi i ko zna još gdje sve ne, gdje svoju lovnost dokazuju u potpunosti. Većina ribolovaca koji je koriste i nemaju savršenu tehniku prezentacije, ali ona i tako lovi.

Paleta marida u raznim veličinama i otežanjima

Nakon deset godina, marida i dalje lovi i tvrdim da ne postoji uspješnija varalica za ribolov brancina po danu. Noću je takođe izvanredna, ali noću odlično love i neke daleko nesavršenije varalice.

Praznične ribe

Listam slike iz galerije u telefonu i govorim prijatelju: „Ovu sam ulovio 2. januara... a ovu baš na Badnje veče... ovo sam sa drugom pendulao 13. jula i imali smo lijepu večeru... ova zubatica je ulovljena 2. maja...“. „’Oće te riba kad su praznici“, šaljivo komentariše prijatelj. „Pa izgleda da samo tada i idem u ribolov“, odgovorio sam posle par trenutaka prisjećanja.

Piše: Miodrag Miško Leković

Živimo brzim ritmom, razapeti između obaveza na poslu (ili poslovima) i želje da smo što više sa porodicom i prijateljima. Takav tempo ostavlja malo vremena za ribolov, koji nas relaksira, liječi i, ponekad, obezbjeđuje onaj zdravi adrenalin. Zbog toga praznici, u zadnje vrijeme, donose najviše prostora za boravak pored vode sa štapom i varalicom na kraju predveza.

Tako je bilo i tokom Uskrsa koji je nedaleko iza nas. Nekoliko nedjelja unaprijed, napravili smo plan da praznične dane provedemo na moru. Od istog dana sam počeo da provjeravam sve moguće prognoze vremena i plime, da pripremam opremu i montiram svježe predveze. Kako se dan odlaska približavao prognoza je sve manje obećavala dobar ulov. Najavljeni anticiklon sa visokim pritiskom baš i ne uliva povjerenje. „Oseka je“, kažu primorci.

Kako je porodica otišla dan ranije, ja sam se pripremio da tokom puta obiđem pošte koje poznajem, ali i neke nove. Stigao sam na poziciju oko 17.00 sati. Dan se produžio i sunčevi zraci su, još uvijek, bljeskali preko namreškane površine mora. Plitko more, mirna površina i, naravno, walk-the-dog. Neraskidivo trojstvo. Owner Cultiva Zip ’n Ziggy je na kopči. Krećem sa pretragom terena bacajući varalicu u raznim pravcima. Nije mnogo vremena prošlo, kad se diskretan kovitlac pojavio ispod varalice. Riba! Lagano zatežem pomjerajući štap u stranu bez namotavanja i gledam u savijeni vrh. Još jedna, malo jača, kontra uslijedila je da osigura vađenje ribe. Na suvom je bila za pola minuta. Brancin! Lijep, dugačak, ali mršav poslije duge zime i sezone mrijesta.

Nastavio sam da bacam varalicu sve do sumraka, ali više se ni jedna nije javila. Odlučih da se prebacim do obližnje pozicije gdje sam jednom vidio ribu kako prati varalicu, ali nikad nisam imao kačenje. Tek deseti put da sam zabacio kad je iza stijene zabrujao motor barke iz koje su krenuli mrežom da zapasavaju obalu. „Nemaju drugog posla u ovo doba godine, pa svi bacaju mreže“, čuo sam objašnjenje tih dana. Nisam imao šta, više, da tražim tu.

Sledećeg dana, tokom šetnje s porodicom pored obale, vidio sam da da je stvarno tako. Mreža na mrežu. Sve popločano. Nema druge nego opet predveče da idem na poznato mjesto. Stigao sam u isto vrijeme sa istom strategijom. Dugo sam bacao razne površince bez nekih velikih izgleda da će se to isplatiti. Red je došao i na Duel Silver dog. Drugi prelazak varalice preko mirne površine izazvao je ribu na silovit, dvostruki napad. Riba je za trenutak bila na udici, ali konac umotan oko vrha štapa onemogućio je pravovremenu kontru. Ljutim se na sebe zbog nespretnosti, ali nastavljam sa istom varalicom. Bezuspješno. Pada noć i ostaje još malo vremena za ribolov. Još samo jednu varalicu nisam probao danas. Možda Illex Water Monitor može da izvuče situaciju. Zabacujem na sve strane i vodim ga različitom brzinom, dozvoljavajući mu, ponekad, da se kreće i ispod površine. U jednom takvom momentu, dok nisam mogao da ga vidim na površini, riba je zategla. Štap savijen, ali riba na štapu mirna kao da još ne shvata da je plijen postao lovac. Lagani bijegovi su me naveli na pomisao da je malo krupniji brancin, ali, ipak, bila je zubatica. Čak ni jednom nije skočila u svom maniru temperamentog borca. Biće da je i nju umrtvila hladna zimska voda, koja tek ovih dana počinje da se zagrijava.

Posljednji dan na moru iskoristo sam za LRF sa betonskih kupališta. Brojao sam signale mreža razapetih na 20 metara od obale. Bojim se da ćemo jednako uloviti i ja i oni. Jedan knez i jedna dragana (pauk) bio je rezultat laganog gradskog varaličarenja.

Nove slike dodate su u galeriju prazničnih riba. Kad se sve sumira, ispada da skor i nije tako loš, koliko malo imam izlazaka na vodu. Sve je to zahvaljujući volji, upornosti i nesebičnim savjetima iskusnih kolega i prijatelja ribolovaca. Nadajući se da se neka korisna informacije može izvući i iz ovog mog iskustva, želim svima zategnute strune i bistro.

Dan i vrijeme ulova: 10. april, oko 17:30 i 11. april oko 19:00

Meteo: vedro, lagani vjetar

Stanje mora: mirno, veoma bistro

Štap: Daiwa R’nessa RNSA902LFS Jigger

Mašinica: Shimano Saros 3000F

Konac i predvez: Power Pro Super 8 Slick 0.15 mm, Daiwa Hyper Clear 0.26 mm

Kill reel

Piše: Igor Perić

Prilikom opravki i servisiranja mašinica za ribolov imate šansu da vidite razne stvari, a nekada i da se glasno zapitate: pa, da li je ovo moguće?!

U većini slučajeva loše održavanje, preciznije rečeno neodržavanje, kao i potpuno prepuštanje opreme uticaju mora i soli budu zaslužni za katastrofalno stanje nekih od makina prikazanih na slikama.

Za svaku fotografiju mogla bi se napisati posebna priča, ali se svodi na to / kako najjednostavnije “ubiti mašinicu za pecanje”.

Suve ko barut, slane do bola

"Prekidač" baitrunnera u blokadi zbog soli

"Puding" efekat

Uglavnom, problemi se svode na sljedeće: fali masti i ulja, a prostor ispuni so; ili bude previše neodgovarajuće masti koja razjeda makinu iznutra. Najčešće zbog stalne izloženosti teškim uslovima života i rada, makine više liče na slanik čija bi rezerva soli bila dovoljna za dobar brodet…

Ključna greška je što se oznaka saltwater bukvalno shvata i tumači time da mašinice i čekrci ima da rade i da im ne treba ni kapi ulja.

Da stvar bude zanimljivija neki vlasnici svjesni su potrebe održavanja pribora, ali ne priznaju ništa što iskustvo i mehanika nalažu. Oni su našli alternativne metode da „poboljšaju“ perfermanse svojih ljubimaca. Kažu da mašinice ne treba otvarati, ali da ima načina da se doskoči toj konstruktorskoj enigmi.

Recimo, čovjek mi je pričao da je, po uzoru na Shimano „karkter“ (oil port), izbušio na kućištu svaku svoju mašinicu tankim borerom. Kroz taj otvor prije ribolova sipa mehaničko ulje i ona, veli, radi odlično, dok ulje ne iscuri...

Bilo je slučajeva da se problem sa rolerom nadomjesti pomoću bušilice, odnosno ugradnjom predimenzioniranih šarafa i matica... Šaraf koji štrči je, ako ništa drugo, podesan za kačenje asist udica sa džigova...

Improvizacija koja je prošla kako ne treba

Dovitljivosti nigdje kraja.

Kao ni pokušajima da se oprema tjera preko limita.

Nekada i nenamjerno: gliser protutnji pored vašeg čamca, pokupi varalicu a testiranje snage na oba kraja plati kočnica mašine. Za utjehu je što su štap i konac položili test, ali su „pakne“ sagorele do korijena.

Elementi kočnice nakon "fajta" sa gliserom

.

Slijedi još nekoliko fotografija koje svjedoče kako mašinica ne bi trebalo da izgleda (spolja ni unutra).

Bistro, oštre udice i zdravi zupčanici!

Sunca nije gledala

Abu pod pritiskom korozije

Rotor nije mogao ni makac...