Zimski sparidi

Piše: Miodrag Miško Leković

Već neko vrijeme, sa kolegom Damirom Pepićem, planiram da bolje upoznamo pozicije za ribolov u blizini Tivta. Sunčano subotnje jutro, nakon nekoliko dana pod ciklonom koji nam je donio jake kiše i jugo, izgledalo je kao prava prilika da realizujemo naš plan.

Na moru je, još uvijek, bilo malo vjetra, a voda je bila mutna taman koliko treba. More je pjenilo nekoliko metara uz kraj. Na stotine metara stjenovite obale koja se stepenasto spušta do vode, pruža mnoštvo pozicija za ribolov. Na nekim mjestima je duboko, na nekim je i manje od metra dubine. Damir je često ronio ispred ovih obala i, kako odmičemo obalom, opisuje mi različite tipove dna i upozorava na moguća zapinjanja varalice. Taman smo se raspucali kad je plimni talas još više uznemirio površinu mora i još više zapjenio vodu uz obalu. Sa njim su došli i ulovi, koji nisu bili trofejni, ali su donijeli zadovoljstvo i uzbuđenje. Neki od njih su bili i neobični za nas. Iz naslova pogađate koji su bili najbrojniji.

Jedan dio našeg ulova možete vidjeti na narednim fotografijama.   

Damir je sa uspjehom forsirao Max rap 13

Savage Gear Pray 95 bio je fatalan za ukljate

Dolijao sarag na Max rap 13

Max rap 11 uhvatio ukljatu za nos

Lignja na Max rap 13... i to se dešava dobrim ribolovcima

Brancin iz plićaka

piše: Miodrag Miško Leković

Poslije sedam dana bure, u plitkoj vali more je bistro kao suza. Nigdje nijednog ribolovca dokle pogled seže. Malo je spremnih da izađu na vodu kad je temperatura oko nule. 

Tridesetak minuta je do kraja plime, sunce samo što nije zašlo... Idealan tajming. Dobro znam šta treba da radim na ovoj poziciji: „šetanje psa“ i nema previše alternativa kad je tako plitko i bistro. 

Owner Zip n Ziggy dobio je čast da započne ribolov. Lijepo šeta lijevo-desno i ostavlja vijugav trag na ravnoj površini vode. Negdje na pola puta voda poče da ključa ispod i oko varalice. Bio je to znak da je riba tu i prati "šetača"! Usporavam namotavanje, ali konkretan napad izostaje. Sigurno je brancin, zubatica ne bi tako lako odustala. Zabacujem još nekoliko puta i vodim varalicu preko istog mjesta. Ništa. Prozreo je prevaru. Krećem da zabacujem na drugu stranu, da mu dam malo vremena da se opusti. Sve vrijeme razmišljam šta drugo da mu ponudim... 

Repriza

Odlučujem se za Illex Water Monitor koji tek što se pridružio arsenalu varalica. Zabacujem ga prvi put, zadovoljan kako, sa svojih 13.5 grama, leti kao metak preko uvale. Vodim ga promjenljivom brzinom, dozvaljavajući mu da zaroni malo ispod površine. Na istom mjestu gdje sam imao udarac na Ziggy-ja, osjećam da nešto napada Monitor…Usporavam varalicu i osjećam jako zatezanje. Tu je! Ne dozvoljavam mu bijeg i odlučno ga privlačim i iznosim na obalu. Lijep brancin, malo preko 1 kg.

Monitor, tek, glavom viri iz njegovih velikih usta. Taj tren u kojem sam usporio varalicu, dovoljan je bio da je brancin usisa do kopče. Koliko god da trokuke na Monitoru izgledaju neubjedljivo, kad je ovako „prikucan“, i mnogo veći brancin bi se brzo našao na obali.

Prošlo je nekoliko minuta dok sam napravio fotografije. Provjeravam opremu i nastavljam da lovim istom varalicom. Zabacujem prema otvorenom moru i brzim jerk potezima pretražujem teren. Na dvadesetak metara od obale varalica izranja i za njom riba koja je promašuje. Ne mogu da vjerujem! Zar ću u drugom zabačaju dobiti još jednu ribu. Ne, to se, ipak, nije desilo. Bilo je tu još desetak zabačaja i nekoliko različitih varalica sam promijenio, ali riba se više nije javljala. Početak oseke i djelovi tijela koji su utrnuli od zime, bili su znaci da je za danas dosta. 

Jigger za "šetnju psa"

Prihvatio sam savjet kolege Igora Perića i za ovaj ribolov provršinskim varalicama koristio štap Daiwa R’nessa, koji je tipični džigeraški alat, fast akcije. Njegov argument je bio da ću njime mnogo bolje i lakše voditi površinske varalice nego spinning štapom medium-fast akcije, kakav je Graphiteleader Argento, koji najradije i koristim. 

Sve je to, teorijski, imalo smisla u mojoj glavi, ali opet sam, najčešće, posezao za Argentom koji mi je lijepo “legao” od prvog ribolova s njim. Ovog puta sam napravio izuzetak, ali će, ubuduće, biti pravilo. Sa R’nessom voditi površinca bilo je mnogo lakše. Kratki pokreti vrha štapa tjerali su varalicu u cik-cak ples bez ikakve muke. Njegova, nešto duža, drška (računajući od držača mašinice do dna drške) nije pravila nikakve probleme kod vođenja, a omogućavala je dalje zabačaje. Pod ribom se lijepo savio i pokazao da ima snagu i za mnogo veći plijen. 

Ovo ne znači da upoređujem dva navedena štapa po kvalitetu, niti, po tom pitanju, mogu staviti jedan ispred drugog. Oba su iste, srednje klase, a ni po cijeni se mnogo ne razlikuju. 

Za spinning ću i dalje radije uzimati Argento-a, dok će R’nessa jigger biti moj izbor kad treba koristiti površince, u plitikim uvalama u kojima se kriju brancini.

Dan i vrijeme ulova: 07. januar, oko 15:00 

Meteo: vedro i hladno, bez vjetra

Stanje mora: mirno, veoma bistro

Štap: Daiwa R’nessa RNSA902LFS Jigger

Mašinica: Shimano Saros 3000F

Konac i predvez: Power Pro Super 8 Slick 0.15 mm, Daiwa Hyper Clear 0.26 mm

Od pontice do pontice

Ponte u Bijeloj

piše: Miodrag Miško Leković

Najzad, stigli su novogodišnji i božićni praznici i osam dana odmaranja, šetnje, hrane, pića i, naravno, ribolova. Idila, osim kad se u tu sliku umiješa jaka bura koja nikako da stane, nego uporno zamotava kroz Boku. Nema veze, tješim se. Lignje i sipe ne mogu da omanu kad je ovako hladno, a more tako bistro. Uz čašicu rakije u novogodišnjoj noći, od prijatelja sa kojim često idem u ribolov, dobijam obeshrabrujuće informacije: „Ne love lignju ni iz barke, a kamoli sa obale. Te što uloviš, ja ću ti pržit’.“ Ma znam da ću uloviti bar za jednu večeru, pa svake zime sam lovio. Neka priča što hoće, od sjutra počinje moja ribolovna kampanja.

Sljedećeg dana nestrpljivo čekam sumrak. Još prije ručka pakujem stvari i oblačim najtopliju odjeću koju imam. Vjetar je oslabio tek toliko da se može zabaciti, ali, i dalje, probija do kosti. Pozicija poznata, pušća provjerena, oprema bez greške. Zabacujem dok Sunce zalazi iza Prevlake. Jednom, drugi put, peti, deseti. Ništa. Pristižu kolege i uz pozdrav dodaju: „Ima li šta?“. „Ništa“, odgovaram. „Čudo... ne love ni ovi što pendulaju“, pokazuju na barke koje, tromo prolaze na pedesetak metara od obale. „Za noć 5-6 komada. To je ništa za pendulu“. Složih se klimajući glavom i nastavljam sa svojom rutinom. Već se smračilo, ali uporni smo da, barem, jednu lignju izvučemo na obalu. Kao da se takmičimo kome će prvom to poći za rukom. Iz tog razmišljanja me prenu snažno povijanje vrha štapa. Konačno, tu je i ogromna je. Lagano namotavam da se ne otkači. Čudno je to što nema onog njenog pumpanja. Tolika lignja se baš i ne predaje lako. Na površini je i počinje da prska. Nije ovo lignja. Hobotnica. Neko bi joj se i obradovao, ali ne i ja. Malo slikanja i ide nazad u more. „Neeeee“, ispratili su je glasovi. Navikao sam već na taj uzvik publike kad puštam nedoraslu ili neželjenu ribu. „Neko će je drugi uhvatiti“, dodaje jedan od ribolovaca. Da, da, samo se nadam da to neću biti ja. Dosta je za večeras.

Sjutradan je vjetar duvao još jače. U sami sumrak je oslabio i pustio da se malo proba na lignje. Sve isto kao noć prije, niti lignje, niti sipe. Ribolovac koji je došao malo posle mene, vadi hobotnicu koja je, tek, malo veća od pušće. Pokazuje mi je uz simpatuje prema malenom stvorenju i vraće je u more. Još jedna je preživjela. Biće nešto od našeg mora. Ne zadržavam se večeras, očigledno je da je prijatelj bio u pravu. Treba mi druga taktika za preostale dane praznika. Lignje nema, ali možda nađem ribu u nekoj zavjetrini.

Nakon jednog dana bez ribolova, krećem u podne niz rivijeru tražeći mjesto u zavjetrini. Meljine, Zelenika, Kumbor, Baošići, Đenovići... Prejak je vjetar. Kroz Bijelu je malo bolje stanje, ali nastavljam do Kamenara iz čiste radoznalosti. Stajem ispod Svete Neđelje, i prilazim moru jedva hodajući uz vjetar. Kroz Verige nosi.

Kamenari i Verige

Krećem nazad i stajem kod brodogradilišta u Bijeloj. Vjetar je podnošljiv. Nije ni hladno na popodnevnom suncu. Brzo slažem opremu i krećem sa velikim varalicama. Brancin ili zubatica, to je lovina. Lagano prelazim od jedne do druge ponte i zabacujem u svim smjerovima. Kroz bistru vodu posmatram rad varalice i dešavanja u moru. Na jednom mjestu mali brancin dolazi za varalicom. Zabacujem još nekoliko puta i mijenjam varalice, ali ne uspijevam da ga zainteresujem. Nema veze, vratiću mu se kasnije. Produžavam dalje. Pretražujem neumorno do sumraka, ali bez uspjeha. Ribe nema. Ništa, vratiću se onom malom brancinu i ponudiću mu varalicu koju još nije upoznao. Namještam Heddon Zara Puppy i približavam je mjestu gdje mislim da vreba. Zadovoljan sam kako Zara para glatku površinu mora i pravim pauzu na par sekundi. Ponovo pokrećem varalicu i u tom momentu zapljusnu voda pod njom u lagano zateže konac. Pravovremena kontra, ali ništa. Pokušavam još nekoliko puta, ali neće više da se igra. Nema veze, sjutra nastavljamo.

Naredno jutro je osvanulo vjetrovito, a meterolozi su predvidjeli vjetar za cijeli dan. Malo umoran od toga, odlučujem da se vratim na isto mjesto od juče pa možda se nešto i desi. Bijela je opet u zavjetrini. Prelazim sa ponte na pontu uredno pokrivajući teren u svim pravcima. Prazno, nema ribe. Približavam se mjestu gdje sam imao bliski susret sa malim brancinom. Moram još jednom da ga pozovem na igru. Na kopču stavljam Duel Sinking Pencil 80 i vodim ga tik ispod površine vode stalno cimajući vrhom štapa. Recimo da bi to mogla biti neka nervozna jerk tehnika. Na tri metra od kraja imam udarac i laganom kontrom kačim ribu. Brzo ga izvlačim na obalu likujući iznad pobijeđenog suparnika. Malo slikanja i vraćam ga moru.

  

Sad, malo zadovoljniji, krećem obalom uživajući u toplim zracima zalazećeg Sunca. „Ima li šta“ prekida mir hrapavi glas sa terase obližnje kuće. „Ništa“ odgovaram. „Tu, tu, sa te pontice, tu mora bi’ sipe, sa’ im je stađun“. „Hvala, probaću“ pozdravljam mašući. Lijepo je veče pa zašto da žurim kući. Kačim narandžastu pušću DTD 3.0 i krećem sa sipolovom. Treba imati živaca za lov sipe, ali prija ponekad smanjiti brzinu i uživati u pogledu na more. Ubrzo osjećam lagano zatezanje i krećem da namotavam. Spada. Nema veze, tu je, dolijaće već. Uskoro opet zatezanje i ova ide vani. Mala je, ali biće još koja. Uporan sam bio, ali nije bila više ni jedna. Kao da je i sipa bila sama kao onaj mali brancin.

Sve u svemu, dan je bio uspješan. Prevariti ribu – to je za mene glavna poenta varaličarenja. Naravno, veća riba završi i na trpezi. Ali nedoraslu ribu treba vratiti moru, kako bi imali šta da ulovimo i naredni put i kako bi uživali boraveći pored mora, preskačući sa pontice na ponticu.

U novoj godini želimo vam mirno more, puno ribe i puno lijepih trenutaka pored vode. Bistro!

Zubatica (Pomatomus saltatrix)

Nekad će najbolje uzimati na početku plime, nekad na vrhuncu, a često i u opadanju vode, usred oseke. Ključno je biti na vodi, naoružan strpljenjem i nekoliko tipova varalica, a zubatice će se već odnekud pojaviti i uljepšati nam ribolov

Piše: Nenad Radović - Bojanac

Ribu  sportskim načinima lovim od malih nogu. Pamtim vrijeme kad je ribe bilo nemjerljivo više. Pamtim i neke vrste koje su gotovo ili u potpunosti nestale. S druge strane, pojavljuju se nove koje zauzimaju njihovo mjesto. Među njima je i zubatica – bluefish (Pomatomus saltatrix) ili kako bi komšije rekle strelka skakuša. Oba imena koja se koriste na Jadranu je opravdano dobila. Meni iz dva razloga ne naročito draga vrsta. Prvi je što zauzima teritoriju kojom su nekad suvereno vladale lice bilizme, hame, brancini, a drugi što poslije njenog napada ostaje mnogo osakaćene ribe. Povrede nanosi svojim nevjerovatno oštrim i snažnim zubalom pod kojim često ni sajlice ne uspijevaju da ostanu čitave.

Ne zovu je uzalud morska pirana

Skokovi i vratolomije

Opet, kao zagriženi varaličar, ne mogu da ne priznam da je izuzetna sportska vrsta. Brzina napada, posebno atraktivnog kad juri za varalicama na površini, zatim nagli bjegovi u stranu, skokovi i vratolomije koje izvodi kad je na udici nešto su što je san svakog spinera. Ovo joj omogućava snažno tijelo i velika usta naoružana strahovitim zubima  koji ne praštaju. Brojnost vrste često omogućava u jednom danu višestruke napade zubatice. Često tako snažno napadne varalicu da ručka mašine izleti iz ruke zbunjenog ribolovca. S druge strane, nerijetko njeni napadi liče na trzaj sitne ribe i tek nakon snažne kontre osjetimo da je na varalici. Ovo dosta govori o tome da se ne radi o blesavoj ribi koja se lovi kao na traci (što bi se nekad dalo pretpostaviti). Ima dana kad ju je jako teško prevariti, mada je prisutna u velikom broju. Ovo najbolje znaju ribolovci koji je love prirodnim mamcima, jer često i njeni omiljeni zalogaji ostaju netaknuti.

Dakle, radi se o vrsti koje ima sve više, pa ako već ne možemo vratiti vrste koje sam pomenuo, valja uživati u ribolovu zubatice (ako je ne možemo pobijediti, ajde da je lovimo).

Mjere i areal

U većem broju na južnom Jadranu se pojavila prije dvadesetak godina. Najprije oko Bara i Ulcinja, a zadnjih godina širi areal na cijelo područje Jadrana. Naraste, kažu, i  do 15kg, ali se toliki primjerci kod nas još nisu lovili. Srednja lovna težina je oko 700-800 grama. Primjerci do 3kg su uobičajeni, a lovljeni su i kapitalni primjerci od  7-8kg. Nadam se ubrzo i većim primjercima, jer je evidentna pojava sve krupnijih primjeraka iz godine u godinu.

Nije probirljiva po pitanju terena. Najčešća je na mjestima na kojima se okupljaju skakavice – cipli u velikom broju, jer joj ta vrsta predstavlja omiljeni plijen. S obzirom da su ušća rijeka jedna od omiljenih lokacija za skakavice, lako je zaključiti da je i zubatica na tim mjestima brojna. 

Ne zazire ni od ulaska u sam tok, ali ipak ne ide previsoko uzvodno, kao što to rade neke druge morske vrste (brancin, skakavica, lica), već ide do mjesta na kojima je jak uticaj plime (par km). Luke i marine su takođe omiljena mjesta za zubaticu (opet je brojnost jadnih skakavica presudna).

Autor teksta na ušću Bojane

Pribor

Oprema za ribolov zubatice je srednje snage, prilagođena ribolovu primjeraka do 3kg, ali i dovoljno snažna ukoliko naiđe kapitalka od 7-8kg. S obzirom da se zubatica lovi svim vrstama varalica koje zahtijevaju drugačije karakteristike opreme, kao i na raznim dubinama, teško je imati univerzalan pribor. Ipak, štap dužine 270 ili 300 cm, TB (težine bacanja) 20-60 ili 40-80gr je najpribližniji univerzalnom. Nešto nježniji štapovi namijenjeni ribolovu brancina (smuđa kao slične vrste u rijekama) su takođe u stanju da se nose sa zubaticom, ali je samo pokretanje varalica problematično, jer teta zuba voli prosječno mnogo veće varalice od onih namijenjenih levreku. Kod ribolova površincima bi bio poželjan štap navedene TB, ali približne dužine oko 210 cm, jer kraći štap omogućava pravilno vođenje površinaca bez mnogo muke. S druge strane, za ribolov uz korištenje bombarde je bolji duži štap vršne akcije. Nekih 3,00m ili čak 3,30m su savršen izbor. No, za onog koji ne želi tegliti više pribora, što je za obalnog spinera problem, prvi navedeni će biti odličan. Spretan varaličar će s njim uspjeti da ulije život voblerima, silikoncima i površincima na način da zubatice neće moći da odole da ne napadnu. 

Sporiji ili brži štap

Akcija štapa je takođe jako bitna. Štap vršne akcije je bolji kod „rada“ s varalicama, ali oprašta mnogo manje grešaka kod vađenja zakačene zubatice, dok izvodi vratolomije u vazduhu pokušavajući da otrese varalicu iz usta. Štap koji naginje paraboličnoj akciji će kod vađenja biti bolji, jer će u dobroj mjeri kompenzovati njene skokove, ali je s druge strane s njim dosta teže valjano vući varalice. Manje iskusnim bih preporučio ovaj drugi, dok će iskusniji znati da doskoče zubaticama, te će spadanja biti svedena na razumnu mjeru, pa bih preporučio štap vršne akcije, jer pruža više mogućnosti.

Krupnom levreku ne smeta njena konkurencija

Mašina je manji problem i svaka kvalitetna u veličini 5000 po Shimanu (Daiwa 3500-4000) i ekvivaletne veličine drugih proizvođača biće taman. Može i manja, ali će zbog načina ribolova imati kraći vijek. Veću ne bih preporučio zbog težine, što dolazi do izražaja nakon višesatnog spina. Korisno je da bude neka sa bržim prenosom, jer je u toku dana često potrebno vući varalice većom brzinom. Podrazumijeva se da mašina dobro slaže konac koji ćemo koristiti, jer upredenica ima veliku prednost u odnosu na najlon. Konac – upredenica koji će se bez problema nositi i sa najvećim zubaticama je nosivosti 15 lb. Ipak i onaj nosivosti 10 lb je sasvim dovoljan, s tim što će zbog načina povlačenja njegov vijek biti dosta kraći. Izbor je na ribolovcu.Tanke, kvalitetne sajlice su obavezan dio opreme. Poželjno je da bude mekana, kako ne bi ometala rad varalice.

Za svaku situaciju ponešto - poperi, "šetači", vobleri, varalice bez pakte, silikonci...

Paleta varki

Varalice su ono najbitnije (a što drugo), a zubatica nam omogućava korištenje svih tipova. Površinci, vobleri, silikonci i metalne će u određenim trenucima biti jednako uspješne, a u drugim će, u zavisnosti od uslova na vodi i same sklonosti zubatica u datom trenutku, neka odnijeti prevagu. Zbog atraktivnosti ribolova prednost bih dao površincima. Trenutak kad zubatica krene za površincem, dok gledamo njena leđa kako paraju površinu iza varalice očekujući napad, je nevjerovatan doživljaj kad adrenalin skače u nebo. Sličan način ribolova je ribolov uz korištenje bombarde - sbirolina (vaser kugle). Sistem se pravi tako što bombardu stavljamo na osnovni konac, tako da naliježe na njegov kraj  gdje vezujemo virblu. Zbog zaštite čvora u koji dok zabacujemo udara bombarda, korisno je staviti silikonski zaštitnik ili prosto parče izolacije od žice. Na virblu ide najlonski predvez na čijem kraju se nalazi tanka sajla. Na sajlici se po izboru ribolovca može staviti mnogo toga, ali su se silikonske sipice pokazale kao izvanredan izbor. Napomenuću da je jedna od većih grešaka koju možemo napraviti korištenje premalih varalica.

Buka i bijes

Zubatice preferiraju veće, bučnije varalice. Nema te koju agresivna zubatica neće napasti. Varalice ne treba vući jednolično, već uz česte, dosta snažne trzaje vrhom štapa. Danju brzo, noću nešto sporije. Da, zubatice jednako možemo loviti po danu, mjesečini ili mrklom mraku. Nekad će najbolje uzimati na početku plime, nekad na vrhuncu, a često i u opadanju vode, usred oseke. Ključno je biti na vodi, naoružan strpljenjem i nekoliko tipova varalica, a one se već odnekud pojaviti i uljepšati nam ribolov.

Kodeks jednog ribara

U modernom izdanju gotovo iskonske povezanosti čovjeka i ribolovnog alata, te „tajne veze“, pravovremena kontra i zvučni signal kočnice na makini označavaju početak borbe... Okršaj je to u kojem treba da postoje regule, fer plej, respekt prema rivalu. A taj i takav odnos gradi se i unapređuje godinama. Uči se na tom putu, ispravljaju pogrešni koraci u ponašanju i nastojanju da se postigne umijeće, iskupljuju se grijesi i postaje se bolji čovjek, koliko je to moguće. Nauči se da priroda ima svoj ritam; da se ne može uzimati bez kraja, da i kod uzimanja treba imati mjeru!

Gofić veličine špara prije nego je oslobođen udica i vraćen moru

piše: Igor Perić

Ne kažem da ribolov „znam u prste“ – jer svakoga dana ribolovac uči i usvaja nove stvari - velim samo da sam pored vode uvijek sa prirodom na Ti. Time sam „na TI“ sa samim sobom i sigurno znam da ništa kao ribolov ne pruža tu blaženu komociju, istovremeno oslobođenu distance i persiranja...

Prisnost te relacije ilustruje primjer jednog mog velikog  prijatelja, koji je inače profesionalni ribar. Kad isplovi na otvoreno more - pa oko njega ne bude žive duše, do poneki galeb - redovno se izjada moru, nekad zaplače ili opsuje, vikne na sebe, zagraje na sve nedaće, rate i probleme koji ga čekaju na „kontinentu“...

I kad se tako ispriča sebi u brk bude mu lakše koliko god je teško sekati mrežu, češće praznu nego punu.

Spona

Svi imamo različite metode oslobađanja od balasta i tereta svakodnevice. Moj je susret  sa morem ne tako glasan, ali vjerujem jednako intenzivan: dovoljan je zrak pun joda, maestral ili silni jugo, miris borovine ili junske žuke...sve te situacije na moru redovno mi daju snagu i pune baterije.

Osjećaj ispunjenosti u tim trenucima oštri sva moja čula, postajem naoružan pravim osjećajem za mjesto i vrijeme – pa i ribolov dobija posve drugu dimenziju.

Štap i mašinica postaju "nastavak ruke"

To je onaj osjećaj kad uspijevam da se „pretvorim u provodnik“ na ribolovnom štapu, saživim sa koncem, rotorom mašinice i svakom vibracijom varalice na drugom kraju strune koja postaje neuronski skopčana za moje tetive i mišiće...

U tom modernom izdanju gotovo iskonske povezanosti čovjeka i ribolovnog alata, te „tajne veze“, pravovremena kontra i zvučni signal kočnice na makini označavaju početak borbe... Okršaj je to u kojem treba da postoje regule, fer plej, respekt prema rivalu. A taj i takav odnos gradi se i unapređuje godinama. Uči se na tom putu, ispravljaju pogrešni koraci u ponašanju i nastojanju da se postigne umijeće, iskupljuju se grijesi i postaje se bolji čovjek, koliko je to moguće. Nauči se da priroda ima svoj ritam; da se ne može uzimati bez kraja, da i kod uzimanja treba imati mjeru! A to je ključno.

Morski pejzaž - melem za oči, lijek za dušu

Otrov i lijek

Vraćam se na primjer mog prijatelja, ribara.
Bio je početak juna 2010. godine, njegova mreža kojom prehranjuje porodicu, krcata sitnih škarpina... Njihove otrovne bodlje lako vas mogu ojaditi i danima izbaciti iz posla...a ribari žive od mora, dnevnice koju uberu u plavoj njivi.

Najlakša opcija bila je da upotrijebi gumeni čekić (namijenjen grujevima i ostalim zubatim stvorovima) i prekrati život tim sićušnim, narogušenim oklopnicima, ne rizikujući parališući efekat njihovog otrova.

Umjesto toga, našao je lijek za tu „otrovnu situaciju“: jednu po jednu, rizikujući bolne rane, vratio ih je moru, usput cijepajući mrežu gdje nije bilo drugog izbora, samo da ugrožene škarpine spasi mučne sudbine...

Vatromet boja - kanjac na udici

Primjer

Ako se jedan profesionalni ribar borio da se i na taj način iskupi  i vrati moru makar dio od onoga što svakodnevno uzme, onda i mi koji sebe doživljavamo sportistima treba da gradimo kodekse i praktikujemo ih.

Zato, ako niste strogi pobornik C&R ribolova, onda makar podlanice veličine dlana, pastrmke sitne poput ukljeve, brancine što liče na pastrvice...i sve druge nedorasle treba vratiti moru. Jednako kao što za vrste za koje znate da su u mrijestu, treba praviti pauzu..

"Pjegavac" na udici...

...oprezno skidanje trokuka i...

...ide nazad u Bojanu uz "pljus" efekat

Prenosim vam lični osjećaj. Reći ću samo da i u ribolovu stvari stoje kao u novinarstvu i životu: samo su veliki ljudi stvarno veliki, dok sve maske lako padaju u vodu i bespovratno tonu, poput olova...
Bistro!

Veliki gof na laganu opremu

Pravi trofej za light jigging

Kolega Peđa Pavićević Furo iz Bara prije nekoliko dana ostvario je fenomenalan ulov na relativno laganu opremu – koristio je pribor za light jigging i nakon četrdesetak minuta borbe iščupao pozamašnog gofa od 28 kilograma. Iako je pribor bio namijenjen arbunima, kantorima i pagrima, udice je spopala prava beštija i san svakog ljubitelja ove ribolovne tehnike.

-Na toj poziciji znali su da se jave manji gofovi i pagrovi. Pribor, prvenstveno štap i varalica, bili su prilagođeni upravo njima. Nakon nekoliko takvih primjeraka uslijedio je udarac na inchiku koji se čekao: štap, koji se inače prilično savija i pod pagrom od kila, pokazao je da ima dobru kičmu. Pomislio sam da se radi o krupnom zubacu jer je Blue fin stopiran pri samom dnu, sve dok se riba nije odlijepila iz mjesta. Ubrzo je počela da vuče svom silinom i bilo je jasno da nije zubonja…

Zbog manjih udica i laganije opreme morao sam da "doziram" svaki pokret, nije bilo mjesta forsiranju krupnog plijena. Mnogo puta sam uspijevao da "ispumpam" ribu po 15-20 metara od dna, da bi ona potom u samo jednom drilu vraćala moju prednost – priča Furo za Lures Way.

Pavićević nije gubio prisebnost i borbu je, na koncu, priveo u svoju korist: gof je isplivao miran kao jagnje, a onda je završio na pajolama. Sa njih na fotografiji.         

                                        

Nakon 40 minuta, gof se predao

Oprema:

varalica inchiku Hots Blue fin 120 gr,

štap Team Cormoran jigging 50-100 grama,

Mašinica Shimano exage FB 10000,

upredenica 40 libri made in Corea

fluorokarbonski predvez Daiwa f tournament 0,45 mm

Inchiku dan

Light jigging za uživanje: Nikola Marović sa upecanim pagrićem (Bar, Crna Gora)

Kurenat nas lagano nosi na poznatu tačku. Fishfinder pokazuje kamenito dno sa mnogo malih "sjenki". Prvo čupkanje na "suknjicu" od inchiku-a i - promašaj. Nikola opet spušta varalicu, ali je mnogo sporije vodi. Vuče je po dnu, poput kabure. Udarac, ovaj put mnogo agresivniji. Riba je na udici…

piše: Dragan Marović

Jigging je prije desetak godina, poput plime, osvojio cijeli Mediteran. Koliko se brzo proširio i zaludio ribolovce, čini se da je još brže splasnuo njihov entuzijazam ka ovoj varaličarskoj tehnici. O razlozima zašto se to desilo ćemo drugom prilikom. Ono što je bitnije je da je na tom "ribolovnom cunamiju iz Japana" došlo dosta srodnih tehnika koje su i danas vrlo lovne. Prije svega mislim na ribolov inchiku i kabura varalicama.

Idealni dan za light jigging je pred jugo, kad se naoblači i more uglača. Riba je u pokretu, a još nema talasa pa je prijatno biti u barci. Pošto obaveze diktiraju izlaske na more, taj novembarski dan je bio sve suprotno od idealnog. Toplo, nedjeljno sunčano popodne, stabilan vazdušan pritisak i oseka.

 

Razne gramaže i vrste varalica

Caperlan & friends

Sa bratom Nikolom krećem na pozicije gdje smo prethodnih mjeseci imali uspjeha. Nijesu daleko, pa su na svakodnevnom udaru ribolovaca, najviše pendulaša. Spremamo se i dijelimo zadatke. Nikola uzima Caperlan light jig štap 6,2 uparen sa Shimano Biomasterom 4000 FB sa  namotanih 200 metara Power pro strune od 20 libri i završnih šest metara fluorokarbonskog predveza 0,40 mm. Savršen komplet za light inchiku. Na jaku kopču stavlja pink Katsui inchiku od 160 grama.

Shimano biomaster 4000FB, Caperlan 6.2, Katsui  160 gr

Meni ne preostaje ništa drugo nego da, po starinski, cimam veliki Williamsonov jig od 200 grama, sa Cormoranovim Speed jigger štapom i mašinicom Fin Nor Ahab 20. Čeka me teški fizički rad, ali takav je današnji raspored - sve mogućnosti su pokrivene. Kako lovimo dosta plitko (tridesetak metara), vjerujem da će prije riba doći na inchiku.

Kurenat nas lagano nosi na poznatu tačku. Fishfinder pokazuje kamenito dno sa mnogo malih "sjenki". Prvo čupkanje na "suknjicu" od inchikua i - promašaj. Nikola opet spušta varalicu, ali je mnogo sporije vodi. Vuče je po dnu, poput kabure. Udarac, ovaj put mnogo agresivniji. Riba je prevarena. Pagrić od 300 grama; nije veliki, ali svaki ulov na ovaj način je poseban uspjeh i donosi osmjehe na barci.

 "Bumerang" bez apetita

Ostavljam jači komplet i uzimam Caperlan od brata, dok on prelazi na Buloxov štap za light jig i Abu C4 čekrk. I ponovo vadi pagrića (malo manjeg nego prvog), dok ja kačim varalicu za dno. Dosta lako je skidam, a kao poklon za trud, uz inchiku, dobijam i jednog kanjca dužine prsta. Još nekoliko puta se spuštamo preko finih "bumeranga" na dnu, ali riba nije zainteresovana.

Gofić napao "suknjicu": Autor teksta sa druge strane strune

Krećemo na drugu poziciju. Tamo uvijek bude poneka orada. Jasno se vide oblaci na sonaru, izgleda da je sitna riba. Na drugi prolazak pozicijom, imam jak i tup udarac. Ne osjećam glavinjanje, bjegovi su duži, nije orada. Ne mogu da shvatim što bi moglo biti. Tek pod površinom vidim da se nešto žuti. Gofić, koji se odmah vraća u vodu, do nekog skorog susreta sa dosta kilograma više (njegovih, ne mojih).

Škarmovi

Veče dolazi prebrzo, naglo zahlađuje pa se odlučujemo na povratak. Dok se primičemo lukobranu, trza nas pištanje fishfindera. Ekran je ispunjen od dna do površine. Pretpostavka je da je u pitanju neka plava riba. Ipak, crv sumnje gricka dušu ribarsku. Stajemo, spuštamo inchikue i odmah osjećamo čupkanje, bukvalno u toku cijelog povlačenja. Pod samu površinu se nešto kači i eto iznenađenja - škaram! Stavljamo još lakše inchikue, od 80 grama, i sa lakoćom vadimo još nekoliko komada, kao na traci. To mi postaje dosadno, te stavljam Cormoranov jig od 60 grama. Večeras ga škarmovi obožavaju, veliku asist udicu gutaju kao od šale. Još dva komada i dosta je. Hladno je i ne vidi se prst pred okom. Ribe ima za ručak, srce je puno, a valjda je i kamera nešto snimila da se doživljaj podijeli sa drugarima.